Make your own free website on Tripod.com

ZLATNI DJEČAK

(The Golden Boy)

 

Njegov uspon bio je neodoljiv, uživio se u ulogu

Njegovo objašnjenje jednostavno da je patio za svoju umjetnost

Bez razmišljanja o nekoj bještavoj nagradi

Nagrada je pokazala da je njegovo djelo primjećeno i voljeno 

 

His rise was irresistible, he grew into the part

His explanation simply that he suffered for his art

No base consideration of some glittering reward

The prize was knowing that his work was noticed and adored”

 Izvode: Montserrat Caballé, Freddie Mercury

Stihovi: F. Mercury, M. Moran and T. Rice

 

 

“USAMLJENOST JE CIJENA KOJU MORAM PLAĆATI”

Ayrton Senna

 

 Jedna knjiga u kojoj se opisuje život čovjeka koji je umro prije nešto više od 2 300 godina, a ipak živi sve do danas, počinje riječima: “Prvo smo doznali o njemu da je bio osamljen. Ne da je bio prepušten sam sebi jer je uvijek bio okružen ljudima. Bio je osamljen, sam sa svojim mislima.”  

 

 

Ovim nas riječima Harold Lamb upoznaje sa Aleksandrom Makedonskim, koji se neodoljivo nameće kao dostojna usporedba s Ayrtonom usprkos tisućljećima koja ih dijele, jer ima mnogo stvari koje su zajedničke toj dvojici velikih ljudi. U povijesti nema mnogo osoba koje bi sanjale o velikim djelima i vršile velika djela, koje bi istovremeno bile i mistici i praktični realisti. A upravo to su bile karakteristike i Aleksandrove i Ayrtonove ličnosti.  Čak su i  riječi koje su ljudi dodali uz njihova imena iste što ne može biti samo obična slučajnost. Aleksandar je poznat kao Aleksandar Veliki, a njegovi suvremenici zvali su ga i luđak, dok su Ayrtona ljudi nazivali veliki Brazilac, ali i ludi Brazilac. A taj Brazilac ovako je jednom opisao osjećaje koje je proživljavao pod utjecajem brzine:

 

“To je situacija kada težite dalje i dalje da nađete novi stupanj. Situacija vas odvede do potpuno različitog svijeta. To je kao otkrivanje nepoznatih svjetova, mjesta gdje još nikada niste bili.”

 

A kada su ga pitali da li postoji neka osoba koju bi rado upoznao, odgovorio je:

 

“Rado bih da mogu putovati kroz vrijeme, u najrazličitije epohe ne mog života, nego čovječanstva. U sedamdesete, šezdesete, pedesete, četrdesete, 1900., 1800., 1500., u godinu prije Isusa i želio bih susresti sve ljude koji su činili povijest ili napravili neke dobre stvari. Samo bih želio promatrati, vidjeti što su zaista učinili, zašto su učinili određene stvari - dobre ili manje dobre. Mislim da bi to bilo ono optimalno za bolje razumijevanje života i ljudskih bića.”

 

Da, to bi bio stvarno dobar način jer npr. Aleksandra do danas krivo smatraju osvajačem i ratnikom slavohlepnim do te mjere da je htio osvojiti čitav svijet iako je u stvari samo bio vjeran vlastitom zakonu u traženju “mjesta gdje prebivaju bogovi”. Ta čežnja za otkrivanjem nepoznatog, za spoznajom ga je pokretala, a ne želja za osvajanjem ili slavom. To je bilo ono zbog čega je krenuo na svoj ljudima do danas neshvatljiv put prema istoku. Tamo je i umro. Bile su mu 32 godine i 8 mjeseci. Poslije njegova odlaska ništa nije ostalo isto, slijedeći svoj unutarnji glas promijenio je povijest, srušio je barijere, izmiješao narode i kulture i tako pripremio put novom dobu.

Ayrton bi Aleksandra shvatio u potpunosti jer su im duševne strukture bile frapantno slične, a  tko je shvaćao Ayrtona? Ljudi iz svijeta F-1 s kojima je radio smatrali su da je bio željan jedino pobjeda i titula do te mjere da su ga proglasili luđakom, opasnim po druge, jer navodno na svom putu ka cilju nije birao sredstva. Tisućljeća ovdje ništa ne znače, nerazumijevanje je isto danas kao i nekad. Ali su i određene sličnosti očite, čak i u tome što su obojica najviše voljela – Makedonac svog crnog konja Bukefala, a Brazilac je jednom upola u šali rekao:

 

“Ja sam svaki tjedan dvaput zaljubljen: u svoj bolid i svoj rezervni bolid.”

 

A kada je ta ljubav počela? Vrlo rano, još u najranijem djetinjstvu kada je dobio autić pa se igrao njime. “Činio sam to za sebe, za svoju dušu, jedva da sam znao tko sam”, prisjećao se jednom tih prvih osjećaja Ayrton.

 

Kada se piše o njegovoj karijeri, obično se naglašava činjenica da je rođen u bogatoj sredini, te da mu je finacijska neovisnost osigurala put k uspjehu. Sigurno da je zbog dovoljno novaca bio pošteđen mnogih mučnih problema s kojima se susreću siromašni, ali je isto tako sigurno da je novcu pridavao onu važnost koja mu pripada i ništa više. Nešto drugo ga je motiviralo i pokretalo.

Vozio je kart i razne formule cijelo djetinjstvo i cijelu mladost, a radio je to toliko predano i s ljubavlju da je na kraju sve to postalo dio njega, o čemu nam je sam rekao:

 

“Bolid je dio mene, bolid je moj produžetak, produžetak mog tijela, jer zajedno sam s njim, postao je dio mog tijela.”

 

Sa trinest godina službeno je ušao u svijet utrkivanja i odmah krenuo ka pobjedama jer jedino to ga je zanimalo. Nije želio samo sudjelovati – želio je uvijek biti prvi. Razni su ljudi pokušali objasniti tu njegovu osobinu, ali ni jedno objašnjenje nije zadovoljavajuće. Zašto je uvijek vozio najbrže što se moglo, bez obzira da li se radilo o treninzima ili o pravim utrkama? Smatrali su da je to njegova velika greška jer na taj način nije uvijek bio najbrži kada je to trebalo, istrošio bi se prije vremena. Teško je to objasniti logično jer na prvi pogled takvo ponašanje djeluje kontradiktorno i zato bi možda opet mogla pomoći usporedba s Aleksandrom. Mladi Aleksandar bi svako jutro nakon trčanja prinosio na žrtvu bogovima dragocjeni tamjan. Radio je to tako da bi ga zahvatio šakom i obilno razbacao po žeravici. Rođak Leonida hladno bi ga pritom prekorio: “Posvećeni tamjan nije pijesak da se razbacuje šakama.” Aleksandar bi se tada osjetio sputan u svojim mislima, tamjan je bio dragocjen, to je istina, ali on je prinosio žrtvu bogovima, zahvaljivao za život, kako bi mogao uzeti za žrtvovanje samo sa tri prsta da mu tamjan potraje određeni broj dana? Njemu se činilo da bi trebalo žrtvovati sve ili ništa. A nije mogao objasniti svoje osjećaje svojim kraljevskim rođacima. (10 godina kasnije Aleksandar je Leonidi poslao iz daleke Azije ogroman tovar tamjana. “Ovo ti šaljem zato Leonida, da više ne moraš škrtariti kad prinosiš žrtvu bogovima”, poručio mu je.)

Tako ni Ayrton nije mogao voziti samo sa pola ili tričetvrt potencijala kako bi se prištedio za kasnije. Vozio je uvijek najbrže što je mogao jer to je bio njegov stil života, njegova žrtva bogovima – sve ili ništa, uvijek, bez obzira donosi li to nagradu u obliku titule svjetskog prvaka ili samo unutarnje zadovoljstvo zbog dobro obavljenog posla. Zato je za Ayrtona u biti bilo svejedno da li je prvi u nekoj za karijeriste beznačajnoj utrkici ili u najprestižnijoj utrci F-1. Morao je uvijek pokušati biti prvi, ali amo na jedan način: pošteno, vani na stazi, bez trikova i zakulisnih igara.  

 

 

Što mislite kako bi se odigrala prepričavana scena iz Fullertonova šatora, u kojoj Terry nije želio da Ayrton zaviruje u njegove knjige s vremenima, kada bismo zamijenili uloge? Što bi uradio Ayrton kada bi Terry želio pogledati njegove knjige? Sigurno ovo: vrlo ozbiljno, krajnje predano usporedio bi svoje i Fullertonovo vrijeme i prodiskutirao svaku i najmanju sitnicu koja bi mogla biti bitna i pritom uopće ne bi bilo važno da je Terry u stvari konkurent. A onda bi izašao, sjeo u svoje vozilo i odvozio bi novo, bolje vrijeme. Tako je on shvaćao konkurenciju, a svoje znanje i umijeće nije želio zadržati samo za sebe. Dokazuje to i knjiga Principles of Race Driving (Hazleton Publishing Ltd. 1993) koju je napisao kao već vrlo slavan sportaš. U knjizi je iznio iskustva koja je stekao tijekom godina. Opisao je sve što je smatrao da bi moglo biti od koristi nekim novim entuzijastima, od tajni u načinu vožnje do fizičkog i psihičkog pripremanja koje traži ovaj iznimno zahtjevan sport. Kada čitamo tu knjigu imamo dojam da baš ništa nije želio zadržati za sebe, a u predgovoru je napisao:

 

“Iz ove knjige ćete naučiti mnoge od mojih tajni u vještini utrkivanja: kako prestizati, kako prolaziti kroz brze zavoje na kontrolirani način, kako se koncentrirati na startu utrke, kako prilagoditi suspenziju i sačuvati gume, što radim da osvojim pole position i kako se kondicijski pripremati za utrke.”

 

Uočio je nedostatak stručne literature o toj temi u knjižarama širom svijeta i želio je ispuniti tu prazninu.

Eto, i na ovaj način je podijelio s drugima ono što je znao. To je bio njegov stil života, to je bio njegov način rada. A na taj način ne može se dugo živjeti bez rana. Jedna od tih rana je i slučaj s Terryem – nikad više nije ušao u njegov šator, ali ipak se kasnije rado sjećao njihovih dvoboja.

  

A i inače morao je u tom ranom karting razdoblju progutati nekoliko gorkih pilula zbog raznih pravila i izmjena tih istih pravila. To je bio tek blagi nagovještaj njegove stalne borbe s autoritetima do koje je neminovno moralo doći. On je oduvijek znao prepoznati ispraznosti, a s vremenom je naučio kako izbjeći da ga ne prisile sudjelovati u njima. Bilo je još puno epizoda koje su dodavale ciglu po ciglu onom imaginarnom zidu koji je podigao oko sebe i o kojem se toliko govorilo. Istina je da se stvarno ogradio ali samo iz jednog razloga: to je bila samozaštita. Morao je podići taj zid da uopće može funkcionirati po pravilima koja su opće prihvaćena, a da istovremeno ostane potpuno vjeran važnijima – vlastitima. Bez zaštite to bi bilo nemoguće. “I tako sam došao do svog drugog lica”, objasnio je to jednom Ayrton. Zbog te izolacije najviše je sam patio jer je bio vedre naravi, društven sa lucidnim smislom za humor, a sve to morao je potisnuti u dubinu kada se našao u svijetu F-1. Auto-moto sport, a posebno F-1, je prvenstveno biznis, organizirane moderne gladijatorske igre i tu ima vrlo malo mjesta za življenje po vlastitim pravilima, osobito ako su ta pravila duhovnog karaktera. Usprkos tome, Ayrton je živio svoj život prvenstveno duhovno i čak mu je uspjelo prisiliti ledeni svijet F-1 da respektira taj duh, što je uistinu pravi podvig.

A kako je Ayrton ušao u svijet F-1? 1981.g. želja za profesionalnim bavljenjem auto-moto sportom odvela ga je u Englesku, “zemlju u koju morate doći ako želite uspjeti”. Dočekala ga je hladna klima i slični ljudi (tzv. automobilska mafija). Stisnuo je zube i radio predano kao i uvijek, a ipak je morao rješavati probleme drugačije od drugih. Do kraja godine ostao je potpuno sam. Provincijska hladnoća Norfolka otjerala je njegovu ženu Liliane natrag u Brazil, a i prozaičnost staze u Snettertonu nije mogla dočarati ono što je donijela budućnost. To je trebalo tražiti u samom Ayrtonu, a Liliane to nije mogla. Ipak nije, kao što kažu, hladnokrvno žrtvovao brak radi karijere. Vratio se kući, pokušao živjeti na način koji mu očito nije bio suđen i tek onda kada se potpuno uvjerio da za njega “svi putovi vode u Evropu”, krenuo je na svoj put prema istoku.

 

Senna & Liliane, njegova bivša žena

 

Kad je tako definitvno krenuo tim putem, bio je prisiljen mijenjati i prezime. Njegovo pravo prezime da Silva u Brazilu je vrlo često, pa je tražio nešto originalnije. Prvo je pokušao uz svoje dodati i majčino djevojačko prezime, ali to je za Engleze bilo prekomplicirano. Zbog toga je na kraju uz svoje ime ostavio majčino prezime. Tako je postao Ayrton Senna (što je opet bilo komplicirano jer ta izmjena u biti ništa nije pomogla, kamen spoticanja nije bilo njegovo prezime već ime, ono je stvaralo probleme i to ne samo Englezima).  

 

Senna & Brundle (desno)

 

Godine ’82. i ’83. bile su u stvari postepene pripreme (jer on nije priželjkivao nagle skokove, znao je da mora učiti) za prelazak u F-1. Njegova ogorčena borba s Martinom Brundleom za prvenstvo F-3 bila je opet nagovještaj nekih budućih slavnijih okršaja poznatih cijelom auto-moto svijetu. Osvojio je prvenstvo F-3 ’83. ispred Brundlea i obojica su prešla u F-1. Upravo bi se Martina Brundlea moglo citirati kao potpuno iskrenog kada je govorio o Ayrtonu Senni: “Moram priznati”, rekao je Martin, “da Sennu nikada nisam stvarno poznavao. Po mom mišljenju stvarno ga je poznavalo vrlo malo ljudi.” Ovo mišljenje bi se moglo primijeniti skoro na sve koji su ga okruživali: jednostavno, nisu ga poznavali bez obzira na ono što su govorili.