VODI ME KUĆI

(Guide Me Home)

  Izvodi: Montserrat Caballé, Freddie Mercury

Stihovi: Freddie Mercury, Mike Moran

1. 05. 1994.

    Među ljudima u F-1 svijetu Ayrton je imao vjernog prijatelja koji je razmišljao kako bar simbolično odati počast njegovom, u subotu stradalom sunarodnjaku. Joseph Leberer je bio taj koji se sjetio da bi Ayrton u nedjelju kada pobijedi (a on će pobijediti!) rado podigao austrijsku zastavu kao zadnji pozdrav Rolandu. Ayrton bi to svim srcem rado uradio, Joseph je to znao, Joseph je poznavao Aytona. Ali se u nedjelju nije podigla ničija zastava. Ruka koja bi podigla austrijsku bila je mrtva, a neka druga koja bi bila dostojna podići brazilsku nije se našla; ta pobjednik utrke u Imoli 1994. vozio je doslovno po Ayrtonovoj krvi. Nema krivice na vozačima što su nastavili tu sramotnu utrku. U tom momentu oni su bili samo lutke na koncu koje su morale postupiti prema odluci funkcionera. Svi osim Bergera, kod Gerharda su na kraju suze ipak bile jače od svega.  

Joseph Leberer, Ayrtonov fizioterapeut, Monaco 1994

Zašto i kao se moglo dogoditi da se nastavi show usprkos Ayrtonovoj tragediji? Jer taj nastavak utrke je neoprostiv. Morat ćemo razmotriti stvari s gledišta onih koji organiziraju i vode ovaj u biti okrutan cirkus (a svaki cirkus je okrutan) da bismo shvatili zašto.

Funkcioneri nikako nisu voljeli Ayrtona, usprkos svim riječima koje su izgovorene, istina se pomalja iza svake od njih. Asketski Brazilac sa svojim nedostižnim moralnim načelima i beskompromisnom naravi nije mogao biti po volji nikakvim autoritetima. Morali su ga respektirati, ali bi bili najsretniji da ga nema. Jednom je M. Brundle upola u šali, ali opet neuobičajeno iskreno izrazio prave osjećaje unutar F-1 u vezi s Ayrtonom, iako je govorio s pozicije konkurenta. “Prokleto bih želio”, rekao je, “da konačno digne sidro i vrati se natrag u Brazil. Samo tako bi mi ostali imali šansu. Ne može se uopće sumnjati u to da je stvarno veliki vozač.”

Aida 1994

Ove riječi doslovno vrijede za funkcionere – prokleto su željeli da se Ayrton konačno počne baviti samo biznisom u Brazilu i tako im prestane uvijek iznova kvariti gladijatorski poredak u F-1. Zato su najvjerojatnije prve iskrice misli u momentu kada je bolid br.2 u Imoli evidentno ispao iz utrke bile malo drugačije od onih kasnije pažljivo sročenih i odaju same za sebe pravo stanje stvari. Što su pomislili neki ljudi u tom trenutku? Neki od njih su svoje prve misli sami priznali, a neke možemo bez problema naslutiti:

·        funkcioneri: da bar ostane što duže van igre, bar neće moći opet stvarati glavobolje i potezati pitanja oko sigurnosti

·        M. Schumacher: super, sad sam na konju...

·        novinari: šteta, sad utrka više neće biti uzbudljiva (nedostaje lovina)...

·        poneki navijač: pa ne valjda opet...

·        Adriane: oh, to je dobro, sad će doći kući ranije...

A što je pomislio šef šefova Bernie Ecclestone, jer on je donio odluku da se spere krv sa staze i ponovo starta. Bernie je 10 minuta poslije sudara jedući jabuku rekao Ayrtonovom bratu: “Sorry, on je mrtav, ali objavit ćemo to poslije utrke.” Ljudi obično jedu jabuke kad nisu previše uznemireni razvojem događaja oko sebe. Ove riječi i odluka stavljaju Bernia Ecclestonea u sasvim posebnu kategoriju koju je potvrdila i obitelj Ayrtona Senne dosljedno ostajući pri odluci da on na Ayrtonovom pogrebu nije poželjan.

Pravi odnos Ayrtona Senne kao čovjeka i vodstva F-1 kao institucije vidljiv je, i to ogoljen do kostiju, iz razgovora koji je Ayrton vodio u subotu nakon Rolandove smrti putem telefona sa svojom djevojkom (Adriane u Imoli nije bilo). Na njezino pitanje : ”Kako je tamo?”, odgovorio je gušeći se u jecajima: “Sve je sranje! Sranje! Sranje! ... Austrijski vozač... Sudario se i umro... Vidio sam: umro je pred mojim očima... A oni govore da je umro u bolnici... On je umro tamo... Vidio sam...”

Vidio je i znao da tamo nema milosti i da najbrži cirkus na svijetu čak niti smrt neće promijeniti. “Zar ih ne poznaješ? Tako je to. Oni su takvi”, odgovorio je Adriani na njezin mlaki pokušaj da ga utješi. Ne, ona ih nije poznavala i nažalost taj njegov posljednji vapaj za razumijevanjem i podrškom bio je upućen osobi koja nije bila dorasla situaciji.

A kada je i on otišao, autoriteti (koje je on tako dobro poznavao) su se ipak prebrzo ponadali da su se konačno riješili “ludog Brazilca”, jer kao što se pokazalo, čak ni smrt nije bila dovoljno jaka da im ga potpuno skine s vrata. Poslije njegova odlaska ništa više nije isto jer formula 1 nije 1.05.1994. položila ispit. Hladni, sterilni, visokotehnološki i visoko ispolitizirani svijet F-1 bio je okvir koji je Ayrtonovu nježnu, ali istovremeno nevjerojatno snažnu osobu samo još jače isticao. Sada kad ga nema, ostala je F-1 kao tijelo bez duše i to se osjeća.

Imola 1.5.1994

A kako nas je Ayrton fiziči napustio? Nakon početnog sudara između Lamya i Lehta kod starta vozilo se iza safety car-a. Ayrton nije volio voziti na taj način, jer to je ograničenje, neizvjesnost – znaš da se nešto dogodilo, ali ne znaš točno što, a uz to auto koji se već počeo zagrijavati moraš ponovno umiriti kao i vlastite živce koje moraš prisiliti na čekanje. A tog dana u Imoli Ayrtonu je posebno teško bilo čekati jer ako drugdje nije mogao čekati, ovdje nije smio. Zato je pojurio silovito, svom snagom čim se safety-car maknuo s puta. Pojurio je sa samo jednom željom, koju nikad prije nije imao, a to je da ta utrka završi čim prije, da bude iza njega. Već je u mislima bio iza Tamburello zavoja kada ga je auto izdao. Šok za živce bio je užasan, ali nije ga paralizirao. Znao je što se događa, misli su brže od auta pa makar on jurio s 300 km/h. Imam premalu zonu izlijetanja – užasnut je shvatio dok je jurio ravno u betonski zid koji je na kraju formirao njegovu fizičku granicu.

“Kada dolazi do sudara, ja znam da ću se sudariti. Ne oslijepim. Neki vozači kažu da se oni isključe, ali ja osjećam što će se dogoditi.”

Ostavio nam je ove svoje riječi i mi pomoću njih možemo shvatiti što se dešavalo u tom kratkom djeliću vremena. Najprije se pobrinuo za ono što se moglo uraditi s autom. Smanjio je brzinu s 300 km/h na 210, pritom nije stigao kao inače pripremiti svoje tijelo za ono što će slijediti, pripremio je samo duh: pomolio se svojom kratkom molitvom: Bože moj, Bože moj, nemoj me ostaviti – zatvorio je oči – a tada, tada ga je izdala i slavna žuta kaciga kojoj je tolike godine bio vjeran, i čitav ovaj svijet nestao je za Ayrtona Sennu u bljesku narančaste svjetlosti. Dogodilo se to tako brzo da se nije stigao uplašiti. Umjesto straha došla je smrt.

Ayrton Senna suočio se sa smrću onako kako se suočavao sa životom – bez straha.