Make your own free website on Tripod.com

KAKO DA NASTAVIM?

(How Can I Go On?)

 

 

Moru je oduzeta  sol

Ja stojim svrgnut s prijestolja

Gol sam i krvarim

A kad tako grubo upreš prstom pitam se

Da li postoji netko tko bi vjerovao u mene

Tko bi čuo moju molbu

I brinuo se za mene

 

Kako da nastavim

Iz dana u dan

Tko mi može dati snagu

Na bilo koji način

Gdje mogu biti siguran

Gdje mogu pripadati

U ovom ogromnom svijetu tuge

Kako da  zaboravim

One divne snove koje smo dijelili

Oni su izgubljeni su i nigdje se ne mogu naći

Kako da nastavim

 

Ponekad drhtim u mraku

Ne mogu vidjeti

Kad me ljudi plaše

Pokušavam se sakriti

Tako daleko od gomile

Da li postoji netko tko bi mi pružio utjehu

Bože... čuvaj me

 

When all the salt is taken from the sea

I stand dethroned

I’m naked and I bleed

But when your finger points so savagely

Is anybody there to believe in me

To hear my plea

And take care of me

 

How can I go on

From day to day

Who can make me strong

In every way

Where can I be safe

Where can I belong

In this great big world of sadness

How can I forget

Those beautiful dreams that we shared

They’re lost and they’re nowhere to be found

How can I go on

 

Sometimes I tremble in the dark

I cannot see

When people frighten me

I try to hide myself

So far from the crowd

Is anybody there to comfort me

Lord... take care of me

 

Izvode: Montserrat Caballé, Freddie  Mercury 

Stihovi: Freddie Mercury, Mike Moran

 

 

1988. “MONACO ‘88.”

 

Te godine Ayrton je dobio “pravi auto”. McLaren Honda u njegovim rukama mogla je donijeti samo jedno: titulu svjetskog prvaka. A ipak nije bilo sve tako jednostavno. Čovjek bi rekao, gledajući površno, da jednom talentiranom vozaču formata Ayrtona Senne (iako mu to nije bilo dano samo tako, on je svoj neosporan talent radom i shvaćanjem odgovornosti doveo do savršenstva), uopće nije bilo teško doći do titule svjetskog prvaka. A kako je samo to mišljenje daleko od istine jer niti jednu jedinu utrku Ayrton nije dobio bez borbe ili izvanrednih napora. Svaku i najmanju obavezu odradio je predano i pošteno. A osim svih onih, samo za ljude oko tog opasnog sporta poznatih detalja, tu je bio za Ayrtona i specijalan ljudski faktor, tj. “oni koji nisu bili u stanju shvatiti”. Oni su bili dodatna otežavajuća okolnost jer su ga mnogo, mnogo puta zakočili, zakinuli, prikratili, ne shvaćajući iznadprosječnu ljudsku vrijednost “čovjeka-mašine”, kako su ga u svom nerazumijevanju zvali.

 

Portugal 1988

 

Ali usprkos svemu Ayrton je nezaustavljivo slijedio svoj put. Te godine doživio je duševni preokret, otkrilo mu se ono što ga je u biti pokretalo, dogodio mu se “Monaco ‘88.”. Najprije su bile kvalifikacije. Posebnost u načinu vožnje tokom tih kvalifikacija mnogima je upala u oči. Ayrton je to sam kasnije pokušao opisati:

 

Osjećao sam se kao da vozim u tunelu. Cijela je staza postala tunel... Dosegao sam tako visoku razinu koncentracije da je bilo kao da smo auto i ja postali jedno. Zajedno samo bili na maksimumu. Ja sam davao autu sve i obrnuto. A tada kao da sam se probudio i primijetio da sam nekako bio na drugačijem nivou svjesnosti. Bio sam zaista šokiran i odmah sam se vratio u box – i više taj dan nisam vozio. Shvatio sam da sam bio u nekoj vrsti neprekidne spirale. Brže i brže, bliže i bliže savršenstvu... Ali također sa sve većom ranjivošću, sa sve manje sigurnosnih granica...”

 

Ayrton se tu najviše približio onome za čime je žudio – savršenstvu, ali istovremeno mu se ukazala cijena koja se za to traži. Šokiran je shvatio: ako se do kraja prepustim zovu brzine, to me može stajati života, a ako se u potpunosti ne prepustim, nema puno razloga za vožnju jer sama gola titula poslije ovih iskustava malo znači. Za Ayrtona Sennu se neumoljivo približavao najvažniji trenutak u cijeloj njegovoj karijeri, trenutak za koji je sam rekao:

 

“Pogreška koju sam učinio, promijenila me psihički i mentalno.”

 

A ta pogreška se dogodila u nedjelju kada je kao vodeći 12 krugova prije kraja sa 49 sekundi prednosti, iznenada izletio i završio u zaštitnoj ogradi. Trenutak prije imao je sve u svojim rukama i još u rezervi dodatne, neiskorištene potencijale, a onda je neshvatljivo brzo svega nestalo. Sav sjaj i bijeda ljudskih težnji bljesnuli su mu pred očima u tom momentu. Ljudi su tada od svega vidjeli samo to da je Senna kapitalno izgubio koncentraciju. Sve drugo ostalo je skriveno, Ayrton se odmah udaljio s trkališta, povukavši se u potpuno samoću. Mnoga pitanja tražila su da on na njih odgovori i to svjesno i neopozivo. Jedno je bilo ključno: zašto ipak sjedim u bolidu i ispostavljam život riziku uvijek iznova ako su granice tako tanke, čovjek tako krhak, a nagrada tako relativna? Danima je tražio pravi odgovor na to pitanje jer je uvidio da vrijednosti moraju biti drugačije raspoređene jer inače sve bi bilo bez pravog smisla. I našao je pravi smisao, ne razumom već svojim velikim srcem u kome je bilo mjesta za cijeli svijet. Spoznao je da nije u bolidu jer sam tako želi i da se ne utrkuje samo zato jer voli brzinu i pobjede već da je F-1 sredstvo, način na koji on može najdjelotvornije i najšire djelovati u ovom svijetu, jer su ga trebali mnogi ljudi da im preko sebe pruži bar malo dostojanstva i osjećaj uspjeha – nekoliko trenutaka sreće. Da je Ayrton tada shvatio bit svojeg djelovanja u F-1 i ostao mu vjeran do samog kraja, dokazuju riječi koje je odgovorio dr. Sidu Watkinsu kada ga je ovaj dan prije smrti pitao zašto sve to konačno ne napusti.

“Sid”, rekao je, “postoje neke stvari nad kojima nemamo kontrolu... Ne mogu odustati, moram nastaviti.”  

 

Monte Carlo 1988

 

I zbog toga Ayrton nije odustao niti u Imoli ’94. iako je tada sigurno znao da se opasno približio granici, jer on više nije pripadao samo sebi. Postao je svojina milijuna, jer ljudima apstrakcije nikad nisu dovoljne. Moraju imati konkretne primjere, žele vidjeti  svoje ambicije i težnje utjelovljene jer im je potrebna točka podrške. Ayrton je postao ta točka i više nije bilo povratka s tog puta, ne za čovjeka njegova kova. Jednom je govorio o tome što mu se desilo u Monacu ’88.:

 

“Bila je to intenzivna potreba za odgovorom – za mene, o meni, o našem životu. Sve čega smo u životu svjesni i mnogo drugih stvari kojih nismo svjesni dano nam je od Boga. Bez obzira da li razumijemo ili ne zašto živimo na određeni način. “

 

U svakom slučaju Ayrton je bio vjeran svom poslanstvu do Monaca ’88. nesvjesno, a od te dobi svjesno. Tako je započeo drugi dio njegove karijere koji je na prvi pogled ostao potpuno isti jer on nije promijenio svoje navike, samo je svjesno i s punom odgovornošću preuzeo težinu svoje misije. I uvijek je od te dobi nastojao ostati s ove strane granice jer je do kraja shvatio vrijednost najdragocijenijeg dara koji je dan čovjeku – života.

 

“Život je nešto što nam Bog daje, ali u većini slučajeva o nama ovisi da koristimo svoj zdravi razum i pokažemo Bogu kako razumijemo da su život i zdravlje njegov veliki dar. Naša je odgovornost čuvati tako važan dar”, rekao je.

 

Radi toga si nikad više nije dozvolio ići tako daleko kao na kvalifikacijama za Monaco ’88.: “Nikad si više nisam dozvolio ići tako daleko da opet dosegnem to stanje. Mogu to kontrolirati prije nego što dođe to te točke. To je preriskantno”, objasnio je.

Tu se vidi da on nije bio niti fanatik, niti hazarder, niti ludo slavohlepan, a ipak su ga uporno optuživali da ne mari ni za svoj ni za tuđe živote...

 

Ova tako važna sezona u životu Ayrtona Senne imala je i svoj dramatičan i vrlo poseban završetak. Borba za titulu završila se u Suzuki. On sam je opisao što mu se desilo tijekom te utrke:

 

“Taj dan je bio nevjerojatan. Prvo pole, onda loš start. Već sam sve izgubio, ali ipak sam našao snagu za borbu, morao samo voziti s najvećom agresivnošću, bez da se zapletem u grešku. Bio je to jedan od onih dana kada daš sve od sebe, sve svoje prirodne sposobnosti, jedan od onih rijetkih dana. Rekao sam si: naprijed, naprijed, naprijed! I tada sam bio na cilju. Zahvaljivao sam Bogu za tu veliku pobjedu, za taj veliki poklon, kada sam pred sobom vidio ogromnu sliku Isusa. Bilo je to nevjerojatno! Zapravo sam još uvijek vozio potpuno koncentriran, cijelim bićem - kada odjednom ipak ta vizija!”  

 

 

Uistinu je taj dan bio nevjerojatan. Motor mu se ugasio na startu: “Bila je to djelomično greška spojke, a djelomično moja”, objasnio je. A ugašen motor na startu – to je kraj, ali ne ovaj put, ne za Sennu u Suzuki. Nagib staze spasio je stvar:  

“Pustio sam spojku i počeo se kretati, ali se motor opet ugasio, no uspio sam ga upaliti drugi put i auto je kolebljivo krenuo. Zaista sam imao sreće”, opisao je Senna taj zakašnjeli start.

 

Nakon prvog kruga bio je na osmom mjestu, a jedini pravi konkurent (i teamski kolega) Prost na prvom. Do 19. kruga sve se promijenilo, Senna je bio iza Prosta. A nakon slijedećih osam krugova bio je vodeći. Zadnji krug vozio je hladne glave kao kirurg, pazeći na svaku sitnicu. Tako ekstremno koncentriran došao je do zadnjeg zavoja gdje ga je čekalo nešto izvanredno, a ne samo titula svjetskog prvaka. Prava nagrada došla je kada je prolazio zadnji zavoj; tu je dobio potvrdu da je njegovo djelo primjećeno i voljeno. Kada je vozio počasni krug, podigao je vizir i kapi kiše miješale su se sa njegovim suzama:  

 

 

Suzuka 1988

 

“Da, plakao sam kada sam prolazio kroz cilj”, bez oklijevanja je priznao. Bile su to suze drugačije vrste od onih koje su čekale na tom istom mjestu sljedeće godine.

Tako je Ayrton Senna osvojio svoju prvu titulu.

   

 

1989.  NEPRAVEDNI SUCI NA DJELU

 

Ovakva duševna iskustva ne mogu ostati neprimjećena, ne mogu se sakriti iza nikakve maske. Čovjek koji ih doživi neminovno se mijenja, počinje shvaćati stvari u drugom svjetlu, ali nažalost, javno govoriti o tim iskustvima spreman je samo mali broj ljudi. Boje se jer znaju da će ispasti smiješni. Ayrton se nije bojao, on je govorio. Uopće nije teško zamisliti što su neki ljudi rekli na njegova iskustva. “Njemu nisu svi na broju, tvrdi da je vidio Boga” – neminovno su došli do takvog zaključka.  

 

 

Znali su da se Ayrton moli prije svake utrke. “Moli se da pod svaku cijenu bude prvi!” – to je sve što su iz toga bili sposobni zaključiti. A on se nije molio da pod svaku cijenu bude prvi. Molio se da posao koji je pred njim završi najbolje što može, najispravnije, najpoštenije, da postigne najveći mogući rezultat u danim okolnostima, tj. da rad mnogih ruku dovede do kraja vlastitom snagom na najbolji mogući način. Zato je mogao otići sa staze razočaran, ali miran u srcu nakon što bi ga kvar na autu izbacio iz utrke, te se odmah posvetiti razmišljanju o poboljšanju za slijedeću utku, a nije mogao preboljeti kada bi ga u utrkivanju spriječila glupost ili još gore nepravednost, licemjernost onih koji kroje dvostruka pravila. Od nepravde bi se razbolio, ali se ne bi predao. Uvijek se nastojao boriti.

 

“Pravednost, poštenje – o tome se radi, to su važne vrijednosti u mom životu”.

 

Tako je govorio pred gomilom ciničnih novinara na konferenciji u Adelaide ’89. pokušavajući objasniti dubinu nepravde koja mu je nanesena diskvalifikacijom u Suzuki, dok su mu suze navirivale na oči, jer Ayrton nije mogao zatomiti suze kad bi situacija u životu bila takva da je iziskivala plač. Uvijek bi ga baš oči odale što misli i osjeća. Bol i tugu nikad nije mogao sakriti (kao uostalom ni radost), ma koliko bi se trudio. Tako ni u Imoli ’94. nije mogao sakriti suze za Rolandom. Drugi su mogli, on ne. To je izazivalo čuđenje među ljudima jer se suze, i to iskrene i neskrivane, malo kad vide; samo vrlo malo ljudi nosi u duši tako velike vrijednosti da je spremno braniti ih javno i suzama. Taj vanjski vid nježnog srca Dostojevski je nazvao “dar za plakanje”. I Ayrton je imao taj dar samo što u ovom svijetu “dar za plakanje” nije baš dar, prije je to prokletstvo.

 

A zašto Ayrton nije mogao 1989. u Adelaide suspreći suze? Jer su nepravedni suci stupili na djelo. Više nisu birali sredstva protiv njega, valjda zato što onog koga ne razumiješ moraš smatrati ludim, opasnim, neprijateljem... “Ayrton ima mali problem. Misli da se ne može ubiti jer vjeruje u Boga, a ja mislim da je to vrlo opasno za druge vozače”, proglasio je Prost.

 

“Nisam uzrokovao sudar u Suzuki”, objašnjavao je Senna, “to nikad nije bila moja odgovornost i to biste trebali vidjeti iz video snimke, ne prema mojim riječima.”  

 

Suzuka 1989

 

Vidjeli smo. Razumjeli. Nije bio kriv. I nije odustao nakon sudara s Prostom: vratio se na stazu i do kraja odvozio utrku. On nije samo mislio da je pobjednik, on je to bio. Postao je to pred očima sviju, a ipak su ga diskvalificirali, oduzeli mu pobjedu i šansu za titulu, spiječili ga da se popne na pobjedničko postolje... Pokušao je sve što je ljudskoj moći da se izbori za pravednost. Otvorio je srce, ogolio dušu, poput djeteta je molio za potporu. Rekao je istinu o pravom stanju stvari u lice svima. Opasan način jer je bio sam protiv sistema, a to je borba koja uvijek završava jednako – pobjedom sistema. Dali su mu ispiti vrč žuči do dna – lekcija koju nikada neće zaboraviti, ali koja ga neće promijeniti. “Nikad to nisam zaboravio!”, rekao je par godina kasnije kada su ga za to pitali. I nije zaboravio, ali je oprostio.  

 

 

Suzuka 1989

 

Velika je ironija da je Ayrton morao baš u Japanu proživjeti najteže trenutke u svojoj karijeri, jer on je za Japance bio nešto posebno. Bio je obožavan u cijelom svijetu, Brazilci su ga bezrezervno voljeli, Europljani respektirali, ali Japanci su bili ti koji su ga najviše razumjeli. A baš tu, u Japanu, proveo je duge trenutke neizvjesnosti, potpuno sam, čekajući odluku funkcionera. Ti trenuci i surovo nepravedna odluka koja je donesena, ranili su njegovu dušu dublje nego što su ljudi mogli naslutiti jer on nije bio pripremljen na njih, nikako nije mogao vjerovati da je nešto takvo moguće. Zato mu je i za oporavak trebalo toliko vremena. Samo što tu gorku nepravdu nikako nije mogao izbjeći. Morao je to neminovno proživjeti kao i osjećaj apsolutne samoće koji je osjetio jednog dana na osamljenoj plaži kada se frontalno suočio sa svojom velikom usamljenošću. Ta iskustva bila su nužna; ona su mu na kraju omogućila da je pronašao odgovor na najteže od svih pitanja s kojima se mora prije ili kasnije suočiti svaki čovjek  koji nastoji živjeti život prema Božjim zakonima a to je odgovor na one strašne Isusove riječi na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Te riječi i način na koji ih pojedinac prihvati, to je točka gdje se zauvijek gubi ili učvršćuje vjera. Kakav je odgovor našao Ayrton, doznajemo kada pogledamo u najosobniji dio njegove duše. Dugujemo zahvalnost Adriani Galisteu što nam je omogućila taj pogled objavljivanjem pjesme-molitve u svojom knjizi “Moj život s Ayrtonom”, koju je Ayrton uvijek nosio sa sobom. Evo te pjesme:

 

 

STOPE U PIJESKU

   

Jedne sam noći usnio san…

Sanjao sam da sam na plaži sa Gospodinom

I na nebu sam gledao scene iz svog života!

Primijetio sam da za svaku prikazanu scenu

U pijesku ostaju tragovi dvoje ljudi.

 

Kad je pred nama prikazana posljednja scena

Osvrnuo sam se natrag

I opazio da je mnogo puta na mome životnome putu, u pijesku

Bio trag samo jednog čovjeka. Također sam zamijetio da se to dešavalo

U najtežim i najtužnijim trenucima mog života.

 

To me mnogo zbunjivalo, te sam pitao Gospodina

“Gospodine, rekao si mi da kad se jednom odlučim da ću te slijediti,

Ti ćeš uvijek hodati uz mene, cijelim putem,

Ali primijetio sam da je tijekom najvećim bura koje sam proživio

Na mom životnom putu, u pijesku bio trag samo jedne osobe.

Ne mogu razumijeti zašto si me ostavio kad sam te najviše trebao.”

 

Gospodin mi je odgovorio:

“Moj ljubljeni sine, volim te i nikad te ne bih napustio

u tvojim trenucima kušnje i patnje

kad si u pijesku vidio trag samo jedne osobe,

to je bio trenutak kada sam te nosio na rukama”.[1]

 

 

1990. “A ŠTO JE NEPOŠTENO U ŽELJI HTJETI POBJEĐIVATI?”

Ayrton Senna

 

  Predugo očekivanje ubija srce

A ispunjena želja drvo je života

 

Izreke 13, 12

 

 

Sezona 1989. završila je mučno, a uslijedila su još mučnija natezanja oko izdavanja superlicence za 1990; sve to bilo je uzrok da je Ayrton bez radosti započeo novu sezonu: “Samo iz odgovornosti prema teamu još uopće vozim... Toliko mnogo ljudi i njihovi poslovi ovise o mojoj odluci, o tome također moram razmišljati”, ovo je rekao na početku sezone. Opet ta nužnost, njegova duševna struktura koja mu nije dozvoljavala napustiti stvar samo tako. Opet onaj iracionalni faktor. A ljudi oko njega? Pogazili su ono najsvetije što je njemu činilo temelj života i nikome ništa. Htjeli su se pokazati velikodušnima, pružali su ruke u znak pomirenja, a budući da je Senna “religiozan”, to se činilo razumljivim samo po sebi. Ali za to još nije bilo vrijeme. U Senninom srcu nije bilo mržnje, samo gorčina i tek će je vrijeme razblažiti. On se tijekom vremena u srcu izmirio sa svima, ali tada je još bilo prerano. A pod kraj sezone se pokazalo da je i te kako bilo prerano.

 

Opet Suzuka. I nepravedni suci i nepravedne odluke. Kad je već osvojio pole i želio se pošteno, na stazi, boriti za titulu, pa neka pobijedi bolji, on ili Prost, opet su ga autoriteti prikratili. Startat će s desnog, lošijeg dijela, odlučili su, iako su se on i Gerhard Berger s njima još u srijedu prije kvalifikacija dogovorili (a i Prost se s time složio), da će onaj tko osvoji prvu poziciju startati s boljeg, lijevog dijela. Ali šefu Balestreu se to nije dopalo jer je pole position osvojio Ayrton i rekao je “NE”. Kad ga već nije mogao zaustaviti, bar mu je pokušao otežati put k pobjedi. A Ayrton? Kako se tada morao osjećati? Ta znao je vrlo dobro iz prošlogodišnjeg gorkog iskustva da vapaj za pravdom neće uroditi nikakvim plodom bez obzira na očiglednost namjerne nepravde.

U Bibliji piše da je Isus nejednom bio pun srdžbe i ožalošćen zbog tvrdoće srdaca ljudi koji su ga okruživali, a jednom im je rekao: “O opaki i nevjerni rode! Ta dokle ću još biti s vama? Dokle ću vas morati podnositi?”, a sigurno je nešto slično ispunilo Ayrtonovo srce u tom momentu. Gnjev i žalost su osjećaji koji su ga preplavili. Gnjev zbog nepravde, a žalost zbog nemoći spriječiti tu nepravdu. Ali kada si u pravu moraš ići naprijed, a kako će to on učiniti najbolje nam je sam objasnio:  

 

Suzuka 1990

 

“Bio sam tako frustriran da sam si obećao da ću, ako izgubim prvo mjesto, poslije starta napasti u prvom zavoju bez obzira na rezultat. Ići ću naprijed i Prost neće ući u prvi zavoj ispred mene.”

 

Obratite pažnju na ove riječi; ići ću naprijed, pod svaku cijenu ODMAH, ako Prost stekne prednost zbog nepravde! Da su startali pošteno, borba bi trajala puno duže, ali njezin ishod nikada nećemo saznati, a ovako je utrka završila nakon 10 sekundi za obojicu vozača. Prost je za mogućnost osvajanja titule u toj utrci trebao pobjedu, Senna ne, tako da je ispadanjem Prosta odmah postao svjetski prvak.  

 

Suzuka 1990

 

To osvajanje druge titule donijelo mu je najviše kritika. Ipak, nije očekivao da će se okomiti na njega s takvom žestinom. Izmoren, povukao se iza svog zida s riječima: “Ne zanima me”. Ovaj put nije pokušao pod svaku cijenu objasniti što je uzrok, a što posljedica jer što je previše, previše je.

Usprkos tome, utrka u Suzuki ’90. ušla je u anale kao “Sennina osveta” – Senna je namjerno izbacio Prosta sa staze u prvom zavoju kao revanš za ’89. – ovo je bio (i ostao) sveopći zaključak. Budući da ova rečenica objašnjava događaj tako racionalno i logično i djeluje tako konačna u svojoj osudi, tko bi se još usudio ponuditi neko drugo objašnjenje! A da ipak pokušamo?

 

Vratimo se malo unatrag, na Imolu 1989. Tamo su se dvojica teamskih kolega i rivala, Prost i Senna, dogovorili da neće nepotrebno riskirati u ranoj fazi utrke tako da onog koji od njih dvojice prvi uđe u prvi zavoj drugi neće napadati do kraja zavoja. Super dogovor, činilo se, ali kasnije se pokazalo da i nije bio tako super jer je bio vrlo neprecizan, bez jasno određenih mjesta do kojih se ne smiju napadati. Ayrton je kasnije naglašavao da se dogovor odnosio na zonu kočenja kod ulaska u zavoj, ali to se može interpretirati na razne načine jer zonu kočenja određuje svaki vozač za sebe. Prost je situaciju shvatio na svoj način i siguran u svoju prednost, ulazio je u zavoj Tosa kao “profesor u razred”, daleko ležernije nego što bi to radio da nije bilo onog nesretnog dogovora, a i kočio je ranije nego što je to bilo nužno. To je bila greška jer je odmah iza sebe imao Brazilca koji je ionako već zažalio što je sklapao bilo kakav dogovor. On se mučio vozeći iza Prosta jer je to bilo ograničenje, “vožnja sa svima ostalima”, sve ono što njegova narav nije podnosila.  Može ga se prestići prije zone kočenja – otkrili su Sennini senzori  koji nisu znali za čekanje i bili su brži od njega samog. Prostov način vožnje je to omogućavao i u neku ruku zahtijevao, jer Senna je u punom zamahu brzine bio prisiljen ili prestići Prosta ili kočiti kao lud riskirajući da vrlo opasno zablokira sve iza sebe. Senna je to kasnije objašnjavao:

 

Imola 1989

 

“Morao sam zbog samozaštite, jer je tako rano zakočio da bi drugi naletjeli na nas da se nisam provukao.”

 

Uostalom, ova situacija nije usamljena. Često se Senna ogorčeno žalio na vozače koji bi preranim kočenjem iznenada blokirali one iza njih. Takve situacije on je vidio kao krajnje opasne.

I tako se desilo da je Senna prešao u vodstvo usprkos dogovoru na Prostovo ogromno zaprepaštenje, upravo šok. Duboko ga je to pogodilo. Osjetio se ugrožen. Ayrton je to shvatio, vidio je da je poremetio Prostovu ravnotežu. Respektirao je iskrene osjećaje drugog čovjeka, a bio je svjestan i da im dogovor nije bio precizan i da Alain ima dobrih razloga smatrati da je prevaren, zato je odstupio od svojih principa i ispričao se.

Bez poznavanja svih nijansi dogovora između Prosta i Senne, ne može se ovdje donijeti sud koliko je Ayrton bio kriv. Na temelju dostupnih podataka mogao bi se stvoriti zaključak da je Ayrton pogriješio u žaru borbe. Jednostavno nije izdržao a da ne iskoristi šansu. Ali ovo bi vrijedilo jedino da su imali točno definirane točke do kojih se nisu smjeli napadati što izgleda ovdje nije bio slučaj. A i činjenica je da taj dogovor nije vrijedio samo u Imoli ’89. On je bio Prostova ideja i dvojica vozača prakticirali su ga tokom dužeg razdoblja i to različito. Ako su bili u dobrim odnosima vrijedio bi, a ako ne, ne bi se obazirali na njega (znači da nije bio svetinja kao što bi se moglo zaključiti  po Prostovom burnom reagiranju).  

 

Brazil 1990

 

Ako pretpostavimo da je Ayrton pogriješio na stazi, Prost je sigurno pogriješio van nje, jer bez obzira na sve, ovaj se sukob trebao riješiti tako kako je nastao dogovor – interno. Ali Prostova želja da kazni neposlušnog učenika bila je prevelika. Ono što bi u nekoj drugoj prilici prošlo neprimijećeno ovdje je upotrijebljeno kao oružje. Sva Prostova frustracija izbila je na površinu. On je vrlo teško podnosio činjenicu da Senna nije ono što se nadao da će biti – druga violina. Digao je takvu galamu da se morao umiješati i Ron Dennis koji se pobojao da će se njegov team iz snova raspasti. Pritiskivali su na Sennu sa svih strana nastojeći da se ispriča Prostu kako bi se ovaj primirio. Nitko ne bi mogao nagovoriti Ayrtona na nešto takvo, jer se on nije osjećao kriv, da nije sam osjetio disharmoniju koja je nastala u ovoj situaciji i postao svjestan da se natjecanje neće moći nastaviti ako se ne povrati ravnoteža. Zato se ispričao Prostu i, kao što se odmah pokazalo, pogriješio, jer njegova isprika nije primljena kao što je dana – u želji za normalizacijom, već kao javno priznanje krivice (a zna se pravilo: jednom kriv – uvijek kriv).

Samo nekoliko dana kasnije bio je red na Ayrtona da zanijemi od zaprepaštenja i povrijeđenosti. “Senna mi se ispričao u suzama!”,  “Ne želim imati ništa više s njim, on nije iskren!” – to su bili naslovi koji su mu se cerili u lice sa naslovnice francuskih novina. Ta nesretna Prostova sklonost za politiziranjem i brbljanjem povrijedila je ovaj put suzdržanog i diskretnog Brazilca do srži. Povukao se bez riječi, njegov imaginarni zid bio je sada veći nego ikad prije. Da je Francuz bio taktičniji nikad ne bi postali tako veliki neprijatelji, a ovako je nestao sav respekt koji je Brazilac imao spram njega. Ovako se o tome jednom izrazio: “Davno sam izgubio poštovanje prema Prostu”.

A Prost, koji nikako nije volio da ga se gura i prisiljava da mijenja svoj stil vožnje, od te dobi bi uvijek reagirao jednako kada bi vidio da mu se u zavoju približava nos Senninog bolida. Odmah bi pokušao zatvoriti prolaz bez obzira na posljedice. Tako smo dobili Suzuku ’89. i Suzuku ‘90., te najpoznatije posljedice rivalstva između Prosta i Senne.  

 

Senna je dobro upoznao Prosta i njegove reakcije. Upravo je na njih mislio kada je u subotu prije utrke u Suzuki ’90. rekao ovu zagonetnu rečenicu: “Možda ću sutra biti svjetski prvak prije nego što će se utrka završiti”. I stvarno, u nedjelju je Prost brzopleto zatvorio prolaz Senni jer se ipak nije nadao da će ovaj napasti odmah, već u prvom zavoju tako da nije stigao razmišljati da će tim postupkom ustvari sam sebe eliminirati iz borbe. Previše se usredotočio samo na to kako čim prije pobjeći Brazilcu već na startu jer je u tome vidio svoju najveću šansu – imao je bolji auto.

 

Pročitajte sad pažljivije ovih nekoliko rečenica koje je Ayrton rekao, neke odmah istog dana poslije utke (jer su ga opsjedali novinari i kasno poslijepodne vršeći pritisak da prizna kako je namjerno izbacio Prosta), a neke tek godinu dana kasnije kada si je dozvolio reći ono što je osjećao. Pedantno je zabilježeno da se pritom obilno služio psovkama, jer i Ayrton bi se (baš kao i svi mi ostali) ponekad, kada bi to situacija u životu zahtijevala, služio grubim riječima.

Ayrton je ovako pokušao objasniti sudar u Suzuki 1990.:

 

·        “ Prost dobro zna da uvijek vozim maksimalno. Njegova je greška što mi je zablokirao put. Najprije je ostavio dojam da mi ostavlja dovoljno mjesta, a onda me zablokirao. Morao je shvatiti da imam veće ubrzanje. Uradio je grešku kada me ignorirao. Riskirao je i nije mu se isplatilo. Prost se jednostavno preračunao. Zar sam ja odgovoran za njega?”

 

·        “Ako baš uvijek kad nastojite obaviti posao čisto i pošteno (...) od sistema, od ljudi koji to iskorištavaju, što biste trebali učiniti? Pomiriti se s tim i govoriti “hvala vam, da hvala vam”? Ne, trebali biste se boriti za ono za što mislite da je ispravno. A ja sam zaista osjećao da se borim za nešto što je ispravno zato što su me (...) u zimi i (...) kad sam osvojio pole. Kažem vam, da je pole bio na pravoj strani prošle godine, ništa se ne bi desilo. Imao bih bolji start. To je bio rezultat loše odluke. I mi svi znamo zašto, a rezultat toga je bio prvi zavoj. Pridonio sam tome, da, ali nisam odgovoran.”[2]

 

A u jednoj knjizi je zabilježeno da je jednom na pitanje zašto sudar nije spriječio kočenjem, Senna odgovorio protupitanjem: “A što je nepošteno u želji htjeti pobjeđivati?”  

 

Prost promatra Sennu

 

Što još reći za slavne Suzuke? Mogle su biti najveći sportski dvoboji u najpozitivnijem smislu jer su njihovi protagonisti bili izuzetni sportaši, da ih nije uništila politika, jer Prost nije bio usamljen borac kao Senna, iza njega je stajao sistem.

 

 

1991.     INTERLAGOS POD KIŠOM

   

Sezona ’91. donijela je Senni treću titulu. Znači vrlo uspješna sezona, no kada ju raščlanimo opet vidimo koliko je ekstremnih napora Ayrton morao uložiti da bi osvojio tu titulu. Ali je imao i jednu olakšavajuću okolnost i to od 1990. Naime, tada je dobio za teamskog kolegu Gerharda Bergera, za kojeg se ispostavilo da je njegov Hefestion[3] (Prost je od ludog Brazilca pobjegao u Ferrari). Tirolčeva bezbrižna i dobra narav privukla je Ayrtona koji je konačno mogao reći da je stekao prijatelja među kolegama. Svakako da je podrška koju je dobio od Gerharda na stazi i van nje olakšala njegov put do titule. Ayrton se zahvalio na svoj način. Pobjeda u Suzuki na kraju sezone Gerhardu nije bila poklonjena – on ju je zaslužio. Senna je tada pred samim ciljem iznenada usporio i time prepustio pobjedu Bergeru. “Bila je to malena gesta Gerhardu koji mi je u prošlosti puno pomogao, a kažem malena jer je u utrci bio jednako brz kao i ja” – objasnio je kasnije Ayrton tu neuobičajenu gestu jer je izazvala razna nagađanja.  

 

Senna & Berger, Suzuka 1991

 

A Ayrton je te godine uvidio da McLaren ne funkcionira više onako perfektno da bi mogao biti zadovoljan. Potkradale su se greške zbog kojih su se nepotrebno gubili bodovi – velika vremena su prošla. Alain Prost više nije bio u prvom planu kao konkurent, a i Prostov sunarodnjak, čelnik FIA-e je smijenjen, tako da se Senna sada više borio protiv sve boljeg Williamsa u rukama naglog Mansella i sa problemima na vlastitom autu, a manje s autoritetima.

 

Kako se Ayrton znao uhvatiti ukoštac sa nepredvidljivim problemima koji su se pojavljivali tokom utrka i koliku je snagu volje znao u to uložiti, najbolje ćemo shvatiti ako se osvrnemo na utrku u Interlagosu. Jer sezona ’91. – to je Interlagos. Prva pobjeda na domaćoj stazi i najvjerojatnije najveća osobna pobjeda Ayrtona Senne (ako izuzmemo utrku u Doningtonu 1993. koja je jednako važna, ali iz drugih razloga). Ovdje u Interlagosu je Ayrton doslovno samo gotovo nadljudskom snagom volje savladao ekstremno teške probleme s autom koji su se redali jedan za drugim. To je bila potpuna pobjeda duha nad materijom. “Osjećao sam da je bila moja dužnost pobijediti u Brazilu”, izjavio je kasnije Ayrton. Vrlo jednostavne riječi iz kojih se ipak naslućuje sva dramatičnost te utrke, tokom koje je morao auto voziti jednom rukom, a drugom pridržavati polugu za mijenjanje brzina, da bi još ostao i bez svih brzina, nešto što ga je stjeralo u očaj, a očaj skoro u paniku. I u takvom stanju uspio je iz vlastite nutrine izvući nadu da se još nešto može učiniti. I učinio je. Ponovo je uključio brzinu – šestu, jedinu koja je još radila. Ali to nije bio kraj. Sada je još trebalo odvoziti nekoliko beskrajno dugih krugova:

 

“Neopisivo je teško voziti u šestoj tako dugo. Kad morate s 300 km/h kočiti na 70 bez da možete promijeniti brzinu, motor vas još uvijek pun snage vuče naprijed. Vrlo sam često bio na rubu da skliznem”, pričao je sam o tome.

 

Uz to je stalno postojala opasnost da se motor ugasi; Senna je morao u novonastaloj situaciji potpuno promijeniti način vožnje, morao je zatomiti užasne bolove u mišićima koji su nadolazili u valovima i morao je još voditi računa o stazi koja je bila mokra. Na prvi pogled se čini da mu kiša ovaj put nije bila saveznik, ali ako se udubimo, vidimo da je ipak bila. Jer bi Patrese u drugom Williamsu (Mansell je ispao) najvjerojatnije bar pokušao napasti da se uz sve ostalo nije pojavila i kiša. A kada ispred sebe imate Sennu i kišu, onda je drugo mjesto prvo. A Ayrton je sam sebe tjerao naprijed:  “Stalno sam si govorio da je OK, možeš ti to, uspjet će...”

 

Ovdje opet upada u oči velika sličnost sa Aleksandrom. I makedonski kralj znao je snagom duha prisiliti tijelo da mu služi. Smatrao je da kralju više priliči ovladati sam sebe nego druge. A Ayrton je rekao: “Ponekad želim pobijediti protivnike, no češće se borim sam sa sobom. To mi pruža više zadovoljstva.”

Tako se borio sam sa sobom i ovdje u Interlagosu moleći se za snagu svojom kratkom molitvom: Bože moj, Bože moj, nemoj me ostaviti...

“Vjerujem da mi je Bog dao ovu pobjedu”, povjerio nam se kasnije.  

 

 

A kada je pred očima cijelog Brazila prešao prvi ciljnu crtu, prešao je i granicu smrtnika. U zaustavljenom bolidu par metara iza ciljne crte ostao je nemoćno sjediti vozač koji je iz sebe i iz auta izvukao sve što jedan čovjek može (i još malo više). On sam se u tom trenutku našao u vakuumu, a jedina stvarnost je bila parajuća bol kojoj je konačno bilo dozvoljeno da bukne. Pomogli su mu da izađe iz auta jer je još nešto obavezno morao obaviti. Ovdje se morao popeti na pobjednički podij. Otada pa na dalje ostao je na tom podiju zauvijek za svoje bezbrojne obožavatelje. Preselio se među bogove. Smrt koja ga je odnijela taj je status samo zapečatila, postao je besmrtan. Tu smo mogli biti svjedoci kako se stvaraju bogovi među ljudima. Grčki i rimski besmrtni junaci nastajali su na sličan način, a i Aleksandar se iz makedonskog kralja i vođe svih Grka još za života preobrazio u božanstvo, pred čijim kipom su se prinosile žrtve i to zato jer je znao izgubljene bitke pretvarati u pobjede.

 

“Na mnoge načine mi smo za ljude san, ne realnost. To djeluje poticajno na čovjeka. Također to pokazuje kako se može utjecati na ljude, a i kad se čovjek trudi dati nešto tim ljudima, to nije ništa u usporedbi s tim kakav je u njihovim mislima i njihovim snovima. A to je nešto zaista posebno, nešto vrlo, vrlo posebno za mene”, ovo su Ayrtonove riječi na tu temu.

 

Ovdje u Interlagosu ima jedna slika koja posebno bolno dira čovjeka u srce. Znam da će izgledati krajnje kontradiktorno kad je pokušam opisati, ali ne mogu, a da je ne spomenem. Naime, kada na smrt izmučeni Ayrton izlazi iz službenog auta, možete na trenutak vidjeti njegovo lice i oči. On je tada bio sretan, sam je to rekao. I bio je sretan, sretan zbog nevjerojatnog načina na koji je pobijedio, sretan zbog ispunjenog sna bezbrojnih navijača, sretan zbog sebe, ali opet nije to bilo lice uistinu sretnog čovjeka, bilo je to lice krajnje usamljenog čovjeka, lice koje odaje potrebu odmah podijeliti s nekim tko bi razumio taj skoro nepodnošljivi trenutak. Oči traže osobu tako posebnu i blisku da bi se toj osobi mogla položiti glava na rame da bar na sekundu nađe odmor. Da se tamo našlo očevo rame ne ublažava već potencira tu samoću, jer obitelj nije bila van Ayrtona, ona je bila dio njega. A svoju srodnu dušu koja bi odgovarala idealima koje je nosio u srcu i koja bi ga razumjela u njegovom posebnom duhovnom svijetu, tražio je Ayrton čitavog života bezuspješno. U tom traženju naišao je na mnogo ljudi koji su ga voljeli, ali ljubav ne uključuje nužno i razumijevanje. I zato u tom trenutku u Interlagosu, među beskrajnom masom obožavatelja, tamo gdje su ga ljudi toliko voljeli da bi bez razmišljanja dali život za njega, bio je Ayrton da Silva potuno sam, sam sa svojim mislima. U tim mislima nije ga imao tko slijediti.  

Nikad mu se nisu ispunile najintimnije želje.

“Jednom ću imati ženu i djecu i nadam se da ću ima znati pomagati i prenijeti im iskustva koja sam nakupio”, povjerio se kada su ga pitali koji je njegov san. Imao je još jednu želju (za koju je ipak znao da će uvijek ostati samo želja), nešto kao viziju vlastite budućnosti.

“Jednom ću si dozvoliti isplatiti sve, novčanicu za novčanicom i tada ću živjeti još samo u skladu s prirodom.”

A nešto profesionalno? Imao je i takvu želju – želio je završiti svoju karijeru vozeći za Ferrari: “Čak i da je Ferrariev auto spor kao Volkswagenova Buba, svejedno ga želim voziti na svom zadnjem startu, u svom zadnjem krugu, u posljednjoj utrci. Ferrari je mit formule 1, tradicija, duša, strast.”   

To su bile najintimnije želje Ayrtona Senne, bolno skromne za čovjeka koji je mogao poželjeti i ostvariti sve što ovaj svijet nudi. Ali on izgleda nije bio od ovog svijeta.

 

Mexico 1991

 

I još nešto 1991. godine upada u oči. Više puta te godine Ayrton je bio povrijeđen. Nesreća u Mexicu djeluje zastrašujuće upozoravajuće gledano ovako retrospektivno. Pogled na otrgnuti kotač sa šipkom asocira na jedan prokleto sličan kotač par godina kasnije. Znači, sve što se kasnije dogodilo bilo je stalno moguće, samo tada još nije bilo vrijeme, Ayrton još nije ispunio svoju misiju da bi mogao otići.

 

 

1992.   BEZNADNA GODINA

   

Ove godine se definitivno pokazalo da je najbolji auto Williams. A u Williamsu je sjedio Nigel Mansell kome se mora priznati da je od svih najviše nastojao pobijediti Sennu vani, na stazi. Te godine to mu je i uspjelo. Čak niti vozač poput Senne nije mogao nadvaladati tehnološku prednost Williamsa. “To je od početka bilo beznadno”, priznao je Senna, ali pojedine utrke ipak su njegove i pamte se kao dvoboj s Mansellom u Monacu. Općenito su utrke u Monacu nekako samo njegove. Neke dijelove tih utrka možemo vidjeti na snimkama koje su snimane iz bolida. Prateći te snimke počinje se shvaćati tvrdnja da je Ayrton vozio utrke brže od sebe sama, tj, od auta, jer on je vozio na dva nivoa - bio je istovremeno u autu fizički i ispred njega u mislima. Na takav način vraćao bi se na kraju samom sebi. Zato je bilo moguće da mu se događaju izvanredne stvari. Ovako je jednom opisao što je doživio prilikom warm-upa u Monacu 1990.:

 

“Odjednom sam se mogao vidjeti izvana kako sjedim u autu. Oko auta i oko moga tijela bila je bijela linija – kao val. Vidio sam u njoj snagu i zaštitu. “

 

 

Koja je ekstremna koncentracija potrebna za ovakav doživljaj zna samo vrlo mali broj ljudi, a za jednog vozača utrka to je neprocjenjiva odlika. Za nas promatrače to je samo čovjek i stroj koji funkcioniraju usklađeno i uzbuđuju nas samo neke izvanredne situacije koje narušavaju to funkcioniranje. A svaka izvanredna situacija za vozača je udar na živce, uvijek iznova polaganje ispita. Zato su svi vozači utrka ljudi posebne konstrukcije živaca i prosječan čovjek nikad ne iskusi taj pritisak u normalnom životu.

Ayrton je više puta pokušavao opisati kako on proživljava utrke:

 

“Svaka žilica moga tijela je osjetljiva do krajnjih granica, glava radi kao u nijednoj drugoj situaciji. Mogu osjetiti miris trave na rubu staze, šljunka u zoni izlijetanja i asfalta. Također i miris kočnica, kad pri velikoj brzini stanem na pedalu, uzimam ozbiljno. Čujem broj okretaja motora tako egzaktno da mi zapravo uopće ne treba izvještaj u kokpitu. Senzori tijela primaju svaku vibraciju auta. Sve informacije ove vrste istovremeno nagrnu u glavu, no ipak ih mogu razlikovati, razumjeti i individualno interpretirati. To je nevjerojatan, fascinirajući osjećaj – postaneš dio cjelokupnog.”

 

Senna & Mansell - Monte Carlo 1992

 

Stvarno, njegove su živčane stanice funkcionirale na poseban način, a u Monacu valjda najupečatljivije. On je jako volio tamo pobjeđivati. Izjednačio je ondje 1992. rekord G. Hilla, a već slijedeće godine, 1993., postavio novi, vlastiti – šest pobjeda ukupno, a pet u nizu.

 

Zašto je Ayrton volio pobjeđivati u Monacu? Tamo je staza ekstremno zahtjevna i to ga je motiviralo, sam sebe bi tamo testirao. Ovako je to opisao:

 

“Monaco je fantastična staza, najveći od izazova u cijelom svjetskom prvenstvu, zato jer se vozi relativno brzo i nema ni najmanjeg prostora za bilo kakvu pogrešku. Zbog toga što jednostavno nema mjesta. Monaco je zahtijevan fizički, jer jedan zavoj slijedi drugi i psihički, jer morate biti tako oprezni, tako precizni cijelo vrijeme. Zidovi formiraju vašu granicu...”

 

A inače, Ayrton nije volio boraviti u razvikanoj kneževini, što ljudi nikako nisu mogli shvatiti premda je vrlo jednostavno. Monaco sa svojim gradom kocke Monte Carlom umjetna je tvorevina stvorena za bogataše, za dokone pripadnike jet-seta, to je utočište ispraznosti. Iz tog dijelića zemaljske kugle umjetno je odstranjena svaka bijeda, siromaštvo, bolest i starost. Tu u toj državici koja bogatima služi da postanu još bogatiji, zatvaraju se oči pred pravom stvarnošću života. A ako netko nije zatvarao oči pred bijedom stvarnosti onda je to bio Ayrton Senna. Njegov jedini pravi dom bio je u Brazilu, a Brazil je sinonim za siromaštvo i zbog toga ljudi nikako nisu mogli shvatiti da on, multimilioner, tamo ima dom, a mogao bi bezbrižno živjeti u divnom mjestu kao što je Monte Carlo! Upravo ih je konsterniralo sa kolikom se strašću upustio u objašnjavanje svog životnog stava kada su ga jednom za to pitali. A zadnje 1994. Godine rekao je prije Imole:

 

“Što kasnije bih htio otići u Monte Carlo – previše betona, previše buke, previše meteža, previše brbljarija.”

 

Belgium 1992

 

Utrka 1994. u Monacu održana je bez njega. Startno mjesto br.1 ostalo je prazno. Mondena i Ayrtonovom srcu strana državica ostala je bez svog idola bez da bi imalo promijenila svoj betonski način života. Negdje drugdje došlo je do promjene: u srcima mnogih ljudi širom planete kamo se Ayrton preselio zauvijek.

 

   

1993.   DONINGTON POD KIŠOM

   

Iako se to tada nije znalo, sezona ’93. bila je zadnja puna sezona za Ayrtona Sennu i bila je užasno zahtjevna. Te je sezone Ayrton goruće tražio najbolji način kako dalje. Vozio je za McLaren bez trajnog ugovora, od utrke do utrke, cijele godine se tako borio na više frontova. I dalje je nastojao doći do momentalno najboljeg auta Williamsa (koji je to tada bio) i goruće je oko toga nastojao (morao se izboriti čak i za svoju smrt!). Koliko je žarko želio ponovo voziti konkurentni auto najbolje pokazuje podatak da je ponudio Franku Williamsu (kojeg plati glas škrca) da je spreman sezonu ’93. voziti besplatno. Ironija je da je jedino što je time postigao bilo to da Frank Williams više nije ni razmišljao da ozbiljno uzme u obzir svjetskog prvaka Mansella i da mu plati traženu sumu, tako da je ogorčeni Mansell otišao iz F-1 u Ameriku.

A Ayrton je uz svu maksimalnu angažiranost u F-1 intenzivno radio i na svojim ostalim poslovima, jer on odavno više nije živio samo za F-1 kao što bi čovjek možda pomislio gledajući njegovu konstantnu 100% predanost tom sportu. F-1 je bila njegova strast, sredstvo pomoću kojeg se najbolje izražavao, ali usto bavio se i raznim drugim poslovima kako ne bi klonuo duhom jer ponekad bi situacija u F-1 bila takva da bi ga prisilila izreći i ovakve riječi:

 

“Ali zaboravi, približavam se točki gdje više ne marim...”

 

Protiv takvih trenutaka malodušnosti borio se na svoj način:

 

“Doživio sam to nekoliko puta tijekom svoje karijere i iz toga sam učio, naučio sam se suočavati s time. Jedan od načina na koji se možete suočiti s tim jest da radite različite stvari, imate razne projekte i gledate kako se razvijaju. Jer tada oni postanu motivacija, izvor zadovoljstva i pozitivnih osjećaja. I to možete pretvoriti u energiju za nastavak. Trebate planove za budućnost, stvari koje gledate kako postepeno rastu, zbog kojih se radujete. Ako to nemate i samo čekate da vam nešto padne s neba, onda je to puno teže. I trebate različite stvari, pa ako se jedna ne razvija dobro, možete se okrenuti drugoj, i možda će se odjednom ona prva također poboljšati. Morate kreirati nove stvari i investirati u budućnost. To je jedini način da se živi za budućnost...”

 

On se pobrinuo za budućnost svojih poslova. Na početku ’94. je izvjestio:

 

“1994. će biti godina kada će “Ayrton Senna Group” zaista postati samostalna i iz koje će se svi moji poslovi razviti i egzistirati neovisno o mojoj karijeri vozača utrka.” Nažalost, ispalo je doslovno tako.

 

Ayrton Senna poslije pobjede u Interlagosu 1993

 

A sezona ’93. izgleda nam kao skraćeni prikaz cijele Ayrtonove karijere, kao da su u tu jednu sezonu sabijeni svi važni momenti iz prijašnjih, kao da je sve ponovo morao proživjeti jer se njegovo vrijeme primicalo kraju. Imao je inferiorniji auto i nije mogao osvojiti prvenstvo usprkos velikom trudu. Na kraju krajeva, osvajanje još jedne titule više uopće nije bilo od nekog dubljeg značaja jer Ayrtonovo životno poslanje nije bilo u tome da osvoji najveći broj titula u povijesti moderne ere F-1.

Godine 1993. došlo je vrijeme da Ayrton pobjeđuje na drugačiji način. “Da li imate osjećaj da su neke stvari koje su se desile u 1993. bile predodređene?”, pitali su ga na kraju godine, a on je odgovorio: “Da, zaista vjerujem da su bile predodređene.” Stvarno, neki događaji te godine su bili određeni da pokažu stvari u pravom svjetlu i da tako bar donekle ublaže gorčinu koja je dugo bolno tištila njegovo srce. Najprije je neočekivano po drugi put pobijedio u Interlagosu i tu pobjedu proslavio “na sedmom nebu” (njegove vlastite riječi). Općenito on nije mnogo mario za proslave. Jako je volio i uživao u tome da može pokazati što zna i kako to može napraviti, ali čim bi prešao ciljnu crtu u duhu bi rekao GOTOVO i već bi misli okrenuo sljedećoj utrci koja ga je očekivala. Čestitanja, proslavljanja i sve ostalo što ide uz to nije bilo za njega od neke posebne važnosti. Radovao bi se, naravno, ali proslavljanje je bilo više namijenjeno svima onima koji su sudjelovali u ostvarenju te pobjede, te navijačima – dar za njih – da se imaju čemu veseliti. Isto vrijedi i za sve pehare, pobjede i titule. Ipak nisu za njega osobno bile na prvom mjestu iako ta tvrdnja izgleda besmislena na prvi pogled jer što je u tom slučaju bilo bitno za Ayrtona? Što je bilo posebna nagrada koja je pripadala samo njemu? I to nam je rekao:

 

Dva velikana F-1 - Ayrton i Juan Manuel Fangio, Interlagos 1993

 

“ U sekundama prije starta, kad motor već radi, prepustim se, na neki način se pustim pasti. Sve svjesno razmišljanje prestane, sve dalje teče prilično prirodno kao od svoje volje. Postoji ritam, nešto kao savršena melodija. Ne uvijek, ali uvijek postoji vječna potraga za njom. Kad je nađem, tada vozim u drugoj dimenziji. Kontrolirano, ali apsolutno slobodno, upravljan samo svojim, skoro da kažem, urođenim instinktima. Tamo sam u sadašnjosti, ali sam također i ispred sebe i vremena. Intuitivno osjećam puno više nego što kalkuliram. Nažalost, to su rijetki trenuci, ali su divni.”

 

To je bilo ono što je tražio iznova i iznova, to je bila istinska nagrada za njegovo bezrezervno davanje. Nagrada koja mu je uvijek ponovo pokazivala da je njegovo djelo primjećeno i voljeno. Zato je moguće bez ikakvih kontradikcija staviti jednu kraj druge ponekad oprečne Ayrtonove izjave. Jednom bi znao reći: statistike me ne zanimaju. Moj cilj nije obaranje Fangiova rekorda, on će uvijek ostati neprevaziđen, a drugi put: samo pobjede me zadovoljavaju, biti drugi znači biti prvi od gubitnika. Ove izjave bile bi apsolutno kontradiktorne bez razumijevanja Ayrtonove psihike i afekata koje je proživljavao. Ovakve prividne kontradikcije tipične su za ljude koji su prisiljeni živjeti po opće prihvaćenim pravilima, a istovremeno moraju biti vjerni vlastitima.

 

Ali te 1993. godine Ayrton je slavio pobjedu u Interlagosu onako kako se već slavi – burno, do ranih jutarnjih sati, a upravo je pritom upoznao i “djevojku iz snova” koja mu je zadnje godine njegova života donijela iluziju da je našao “ono pravo”. Da se radilo samo o iluziji, pokazala je budućnost iako je i sam ponešto naslućivao. Nije mogao ne vidjeti da je ta djevojka od 19 godina duhom djevojčica, ali njezin mu se lik duboko urezao u srce, a njezina prostodušnost je bila odmor za njega. Svojim svojstvenim načinom preuzeo je odgovornost za nju nadajući se da će s vremenom naučiti cijeniti prave vrijednosti u životu, te da će zajedno moći planirati budućnost. Adriane je osim prostodušnosti pokazivala i lakovjernost i on se morao pribojavati tolike naivnosti. Samo par dana prije smrti rekao je:

 

“Čak i kada ste pokraj žene koju volite, možete pomisliti da bi vas mogla učiniti nesretnim u budućnosti. Veza između muškarca i žene je najstarija stvar koja postoji u čovječanstvu, a još ne postoje formule koje bi garantirale ljubav, mir i uspjeh veze. Zbog toga se veza mora procjenjivati dan za danom. To nije samo san većine nas nego i realnost koju moramo cijeniti.”

 

Iako je djelovao na Adriane u odgojnom smislu, nije bio ljubomoran kao što su pisali niti joj je branio da se bavi profesijom foto-modela. On je samo znao na koji način u toj branši stvari funkcioniraju i pokušao ju je zaštititi od poniženja. Sama je o tom pisala u svojoj knjizi i najbolje posvjedočila da uopće nije shvaćala Ayrtona. Ona je samo kimala glavom bez shvaćanja biti. Najbolje to vidimo kada ju je pustio da sama odluči i napravi reportažu za časopis Caras. Adriane se sa lakoumnim pouzdanjem dala u ruke ljudim akoji su vrlo rafinirano iskoristili ono što im je ponuđeno. Slike koje su snimljene točno su na granici onog što zovemo “dobrim ukusom”. Nisu ga prešle, ali aludiraju i previše na određene stvari (Adriane koja je zaljubljena sama u sebe nikako nije mogla shvatiti vrlo tanke granice koje dijele ukus od neukusa). Možete zamisliti kako se iznenadila Ayrtonovom reakcijom kada je vidio konačan rezultat. Nije shvatila niti jednu riječ od onog što joj je pokušao objasniti. Razumjela je samo jedno: da se on ljuti na nju, a ona je tako lijepo izgledala na tim prekrasnim fotografijama... Ukupan dojam i aluzije nije shvaćala.

 

Adriane Galisteu na Ayrtonovom pogrebu

 

A što je preostalo Ayrtonu koji je uvidio da ju više ne može ostavljati djelovati samostalno dok ne nauči neke kodekse koji su bili razumljivi sami po sebi za one iz njegovog najužeg kruga? Pokušao je ublažiti loš dojam. Poslao je u Caras fotografije koje je sam izabrao i te uistinu prekrasne umjetničke fotografije njega i Adriane prikazuju kao par. Tu je morao upotrijebiti svoju ličnost u pokušaju da Adriane dostojno predstavi kao svoju izabranicu. A nju je zamolio da nabavi dijapozitive koje je snimila samostalno, želio je imati kontrolu nad tim dvosmislenim slikama. To pokazuje koliko je jako zavolio “malu djevojčicu” (tako je Ayrton nazivao Adriane), te da je želio da mu postane žena. Zatražio je te dijapozitive jer je mislio na budućnost, na tu budućnost koju nije doživio, a koja je nama pokazala da je ono što je tada kod Adriane izgledalo kao naivnost i lakomislenost ipak najvjerojatnije crta karaktera. Jer ona je dozvolila da sve ono što je aluzijama naznačeno na fotografijama iz Carasa bude dovedeno do vulgarnog kraja poslije Ayrtonove smrti. Okrutno je ponizila sebe samu, a preko sebe i njega, jedina ga je stvarno uspjela povrijediti i poslije smrti. Pogled na njezine slike iz Playboya uistinu boli. Moramo se nad njima upitati kako je moguće da u duši te djevojke nije ostao bar eho Ayrtona, kako to da se pokazala tako prazna? Bez namjere da budem cinična nameće mi se zaključak da je Adrianina uloga u Ayrtonovom životu bila da bude samo “odmor ratniku” u njegovim zadnjim mjesecima, jer kako bi inače bilo moguće da baš ništa od onog što joj je pokušavao cijele godine objasniti nije bilo dovoljno jako da se zapamti? Pod kakav je to utjecaj dospjela Adriane poslije Ayrtonove smrti da je rezultat tako porazan, ili je sve to već nosila u sebi, a u tom slučaju je još porazniji?

Ipak, možda nije moralo baš tako biti jer da je “mala djevojčica” bila oficijalno osigurana rentom od Ayrtonovog novca možda bi se izbjeglo to veliko poniženje, bar ne bi postojala isprika za njega. Sigurno bi i Ayrton tako želio bez obzira na sve jer Adriane je ipak bila osoba koju je volio i tu činjenicu trebalo je poštivati jer nitko od nas ne zna kako bi se stvari razvijale da je ostao živ.

   

Često je Adriane te 1993. bila uz Ayrtona i na utrkama, ali na najvažnijoj u Doningtonu nije je bilo. A tamo se odigrala jedna od njegovih najvećih pobjeda. Ta utrka bila je satisfakcija u svakom pogledu. Znamo da život ne možemo režirati sami, ali kada govorimo o Doningtonu dobivamo dojam da je tamo režiser bio sam Ayrton. Jer ovdje su se okolnosti tako složile da je bio u mogućnosti svima, pa i samom sebi, pokazati svoje sposobnosti. “Ta utrka mi je sve rekla. Bilo je to ono što sam si želio dokazati”, rekao je. Nitko tada nije mogao znati da je to bio njegov labuđi pjev.

 

Donington 1993

 

Za glavnog protivnika opet je imao Prosta koji je sjedio u najboljem autu, okupirao je Williams samo za sebe osiguravši se klauzolom da Senna ne smije biti njegov teamski kolega te godine. Tako je Ayrtona privezao za već dugo nekonkurentni McLaren. I s takvim odnosom snaga počela je utrka u Doningtonu jedne hladne, kišne, uskršnje nedjelje. Kiša nikako nije smjela nedostajati u ovoj predstavi. A nije samo padala pa da se zna: gume za kišu i idemo. Ovdje je kiša padala, pa prestala – staza bi se osušila. Onda bi opet padala jako, pa slabo – dijelovi staze opet bi se osušili. Zamislite sad u tom scenariju Sennu. Kako su funkcionirali svi njegovi senzori, kako je uposlio sve svoje sposobnosti, to je bila umjetnost. Komentator F-1 iz Slovenije nazvao ga je “PJESNIK BRZINE”. Ovdje se taj naziv u potpunosti potvrdio. “Genijalno, fantastično, to je čisti Senna, tu se ne ubraja auto!” – primjer komentara za ovu utrku, ovaj put od bivšeg prvaka F-1, Jamesa Hunta. Cijela utrka od početka do kraja bila je apsolutno jedinstvena.

Ako je Prost ikad bio pobijeđen, onda je to bilo ovdje, iako je Ayrton taj aspekt pokušao ublažiti. Nije želio isprofanirati tu utrku svodeći sve samo na revanš. Ali je neosporno da je tu Prost bio na redu da ispije vrč žuči do dna, ali na Sennin način. Ipak je do kraja ostao “profesor”. Na pobjedničkom interviewu kukao je nad upravljačem i getribom, da je kod mijenjanja brzina došlo do blokiranja zadnjih kotača i tako dalje. To je Ayrtonov lucidni duh nagnalo da mu se naglo obrati ovim riječima: “Možda bismo trebali zamijeniti aute.”

 

Poslije ove utrke led koji je stezao Sennino srce počeo se topiti. Zato je i bilo moguće da je na kraju sezone iskreno stegnuo Prostovu ruku. Došlo je vrijeme za to.

 

“Bez obzira na naše razlike, na probleme koje smo imali, obojica smo sportaši, obojica svjetski prvaci, obojica volimo utrkivanje. Mislim da ono što se desilo treba ostaviti tako kako jest. To je pokazalo kako moje tako i njegove osjećaje.”

 

Tako je govorio o svojim osjećajima Ayrton, a u Imoli ’94., uoči same smrti, oprostio se od svog dugogodišnjeg rivala i na momente pravog neprijatelja, na najbolji mogući način.

“Poseban pozdrav mome dragom prijatelju Alainu. Svima nam nedostaješ Alaine...“, poručio mu je iz Williamsovog kokpita. Te su riječi otkrile samu bit njegovog odnosa spram također velikog vozača F-1, Prosta: Alain mu je bio komplementarni par u utrkivanju - gdje je Ayrton bio jak, Alain je bio slab i obrnuto. I zbog toga je Prostov lik kraj Ayrtonovog mrtvog tijela usprkos svemu ipak bio lik prijatelja.

 

Senna & Prost - England 1993

 

Još je jedno veliko neprijateljstvo Ayrton izbacio iz srca i to još 1991. u prosincu u Parizu kada je na godišnjoj dodjeli nagrada poklonio bivšem čelniku FISA-e, Balestreu (onom istom koji ga je spriječio da se popne na pobjednički podij u Suzuki ’89.), svoju kacigu.

 

“Imali smo svoja neslaganja u prošlosti Jean-Marie. Ne želim im se vraćati. Znam da želiš imati nešto od mene kao osobnu stvar. Što se mene tiče, danas pokušavam završiti sve nesporazume između nas. Ono što se desilo u prošlosti je prošlost”, rekao je tada Ayrton.

 

On jednostavno nije mogao mrziti i nikada se nije osvećivao, iako su mnogi mislili da nije tako. Ponekad bi mu se dešavalo da bi planuo gnjevom i tamo gdje nije bilo namjerne nepravde, a ponekad bi znao reagirati djelić sekunde prerano prije nego što bi se svi fragmenti složili u cjelinu i pokazali pravu sliku. Ali to bi se dešavalo samo kada bi mislio da ga se želi osujetiti u nečem gdje je bio 100% uvjeren da radi ispravno. Bio je svjestan tih svojim nedostataka i pokušavao ih je korigirati.

 

“Moram se učiti biti strpljiviji”, razmišljao je, a u jednom je interviewu na pitanje “Što biste na sebi kod sebe željeli promijeniti?”, odgovorio: 

 

“Možda da mogu lakše prihvatiti kakvi su ljudi. Teško je prihvatiti određene stvari, ali želim da u budućnosti mogu biti fleksibilniji prema ljudima uzimajući ih onakve kakvi su – neke sa njihovim izvrsnim kvalitetama, a neke s njihovim velikim greškama. Ali onakve kakvi jesu.”

 

Obratite pažnju: ne želim da mene ljudi prihvate pod svaku cijenu takvog kakav sam, nego ja želim biti fleksibilniji i prihvatiti njih takve kakvi jesu. Jer često bi ljudi bili bez takta i gnjavili bi ga razbijajući mu koncentraciju ili bi navaljivali na njega u krivo vrijeme i na krivom mjestu kao npr. dobronamjerni simpatizer koji mu je nepozvan u restoranu prilikom večere savjetovao da prestane s utrkama jer bi mogao poginuti. A Ayrton je upravo i sjedio u restoranu s Adriane i večerao da bi takvu i slične stvari pokušao zaboraviti tj. samo je želio na trenutak živjeti normalno.

 

On sam je bio vrlo taktičan i uvijek je vodio računa da ne smeta nepotrebno druge ljude. Štedio je ljude i stvari, samo sebe nije štedio. Zato biste također morali dati maksimum od sebe ako biste se našli njemu uz bok u određenom momentu. To su najbolje osjetili svi oni vozači koji su imali tu sreću ili nesreću voziti uz njega. Bio je vrlo tolerantan, ali samo do granice koju je diktirala njegova uravnotežena duševna struktura. Ako biste ju prešli, planuo bi gnjevom bez obzira na posljedice (kao u slučaju Irvinea). Gnjevna reakcija izazvana drskošću Irca donijela je Senni neprijatnosti i kritike, ali sve je to manje važno iako je karakteristično. Ayrton nije udario Irca samo kao osobu koja je bila drska, to je ujedno bila pljuska sitemu i njegovoj indolenciji i licemjernosti.

 

“Ništa ne opravdava što sam ga udario i ja ne opravdavam sebe, ja samo kažem da je ono što se desilo u utrci bilo apsurdno na mnogo različitih načina. I nitko nije ništa poduzeo ili čak govorio o tome, za vrijeme ili poslije utrke. Otišao sam do njega i bio je kao zid. Zbog njega sam se ražestio. Nisam si mogao pomoći jer je poštovanje među vozačima vrlo važno. Problem je bio u tome da on nije želio ni razmišljati o tome, a kamoli da sam kaže da nije u pravu”, tako je to pokušao objasniti Ayrton.

 

A sistem je opet pokazao pravo lice: Senna je ispao loš, a o onome što je izazvalo cijelu stvar, o Irvinovom ponašanju na stazi, nije se govorilo. I to je ono što je karakteristično: osuđuju se posljedice, a ne uzrok i to skoro uvijek kad je u pitanju Senna. Nerazumijevanje je bilo vrlo veliko i to ne samo kod autoriteta već i među novinarima, posebno engleskim s kojima je Ayrton ratovao tokom cijele karijere. S njima nije htio govoriti o tom incidentu i objasnio je zašto: “Zato što nikad ne izađe na vidjelo ono što uistinu kažem”. A kad su ga britanski novinari ponovo pokušali isprovocirati nije im ostao dužan: “U svakom slučaju nemate pojma...”, odbrusio im je. I ovdje je moguće vidjeti kako je bilo veliko nerazumijevanje oko Ayrtona, no usprkos njemu Eddie bi se mogao sjećati velikog Brazilca bez gorčine, ali samo ako bi se potrudio i shvatio lekciju oko vođenja fer-igre koju je dobio od njega. Ali nažalost svih ovih godina nakon Sennine smrti svake se sezone iznova vidjelo da se Irac ne trudi baš mnogo, štoviše, izgleda kao da namjerno njeguje imidž koji je stekao zahvaljujući Brazilčevoj pljusci.

 

Ayrtonova posljednja pobjeda za McLaren - Adelaide 1993

 

A Veliki Brazilac je sezonu 1993. završio opet pobjedom koja je osigurala teamu McLaren prevlast u povijesti F-1. Postali su sa 104 pobjede br.1 ispred Ferraria. Možete li zamisliti ljepši dar teamu od kojeg se opraštate? Jer Senna je definitivno prelazio u Williams. Prost ga više nije mogao blokirati tako da je radije napustio utrkivanje s četiri titule u džepu, a Ayrton se poput djeteta radovao novoj sezoni. Ta konačno mu se činilo da će moći voziti onako kako je to u duhu želio tj. “brže od sebe sama”, a za to je trebao “auto s druge planete”. Williams je obećavao da će biti upravo to, ali je početak sezone 1994. odmah pokazao da je to bila Ayrtonova druga iluzija.“Osjećam da sam došao ovdje dvije godine prekasno. Auto čudno vozi”, požalio se u najintimnijem krugu, nezadovoljan autom koji je dobio u ruke. A prilikom ponovnog testiranja u Jerezu, uoči drugog grand prixa u Aidi ’94., više nije se mogao suzdržati. Izletjela mu je ova rečenica: 

 

“Tipično, tek što sam došao u Williams, oni odmah uprskaju stvari oko auta...”



[1] Autor pjesme je Margaret F. Powers. Napisala je pjesmu i opisala njenu povijest u knjizi “Footprints” (HarperCollins, Toronto, 1993). To je istinita priča o pjesmi koja je inspirirala milione ljudi a jedan od njih bio je i Ayrton Senna.

[2] Ovdje sam bila prisiljena citirati Ayrtonove riječi cenzurirano, jer su ih svi meni dostupni pisani izvori iznijeli u tom obliku

[3] Jedan od vojskovođa Alexandra Makedonskog i njegov najbolji prijatelj.