Make your own free website on Tripod.com

NAGOVJEŠTAJ

(Innuendo)

 

 

 

Sve dok ima sunca na nebu,a u pustinji pijeska

Sve dok se valovi razbijaju u moru i susreću s kopnom

Sve dok ima vjetra i zvijezda i duge

Tako dugo dok se planine ne smrve u ravnicu

Da, mi ćemo se nastaviti truditi

Slijediti onu finu liniju

Da, stalno ćemo se truditi

Putujući kroz naše vrijeme

 

Sve dok živimo sudeći prema rasi, boji ili vjeri

Sve dok vladamo sa slijepom ludošću

I čistom pohlepom

Našim životima diktira tradicija, praznovjerje, lažna vjera, kroz vječnost i dalje i dalje

Da, mi ćemo se nastaviti truditi

Slijediti onu finu liniju

Nastaviti ćemo pokušavati

Sve do kraja vremena

Sve do kraja vremena

 

Kroz tugu, sve kroz naš sjaj

Nemojte se uvrijediti ovim nagovještajem

Možeš biti što god želiš biti,

Samo se promijeni u bilo što što misliš da bi ikad mogao biti

Budi slobodan sa svojim tempom

Budi slobodan, budi slobodan

Predaj svoj ego

Budi slobodan, budi slobodan prema sebi

Ako postoji Bog ili bilo kakva pravda pod nebom

Ako postoji smisao, ako postoji razlog

Da se živi ili umire

Ako postoji odgovor na pitanja

Koja moramo postaviti

Pokaži se – uništi naše strahove – digni svoju masku

Da, nastavit ćemo se truditi

Slijediti onu finu liniju

Nastavit ćemo se smješkati

I što god će biti – biti će

Mi ćemo se samo nastaviti truditi

Mi ćemo samo nastaviti pokušavati

Sve do kraja vremena

Sve do kraja vremena

Sve do kraja vremena

While the sun hangs in the sky and the desert has a sand

While the waves crash in the sea and meet the land

While there’s a wind and the stars and the rainbow

Till the mountain crumble into a plain

Yes, we’ll keep on trying, tread that fine line

Yes, we’ll keep on trying, just passing our time

 

While we live according to race, colour or creed

While we rule by blind madness and pure greed

Our lives dictated by tradition, superstition, false religion

Through the eons, and on and on

Yes, we’ll keep on trying

Tread that fine line

We’ll keep on trying

Till the end of time

Till the end of time

 

Through the sorrow, all through our splendour

Don’t take offence at my innuendo

 

You can be anything you want to be

Just turn yourself into anything you thing that you could ever be

Be free with your tempo, be free, be free

Surrender your ego,

Be free, be free

To yourself

 

If there’s a God or any kind of justice under the sky

If there’s a point, if there’s a reason

To live or die

If there’s an answer to the questions we feel bound to ask

Show yourself – destroy our fears – release your mask

Yes, we’ll keep on trying

Tread that fine line

We’ll keep on smiling

And whatever will be – will be

We’ll just keep on trying

We’ll just keep on trying

Till the end of time

Till the end of time

Till the end of time  

    Izvodi: Queen

Stihovi: Queen

 

 

ZAŠTO AYRTON?

   

"Ayrton, kako te mogu zaboraviti?" - poruka na stazi u Spa od nepoznatog štovatelja

 

Na ovo pitanje pokušali su dati odgovor mnogi ljudi. Stotine i stotine stranica napisano je o Ayrtonovoj smrti, mnogo umova pokušalo je dokučiti zašto je baš on brutalno poginuo na očigled milijuna. Jer on nije smio umrijeti. Bio je po sportskoj strani vrhunski profesionalac, po svjetskoj milijunaš, po poslovnoj uspješan biznismen, po ljudskoj dobrotvor – jedina nada tisućama otpisanih, a osim toga bio je živi simbol pozitivnih, ohrabljujućih osobina u moru beznađa i krute realnosti. Pa ipak je poginuo. Zašto?

 

Ljudi su pred ovim pitanjem obično maleni i bespomoćni. Reagirali su različito. Cinici su slegli ramenima i rekli: “Gdje je sada njegov Bog?”. Mlaki i slabi su izgubili i ono malo vjere što su imali. Ljudi iz “betonskog svijeta” okrenuli su se drugima bez velikog razmišljanja dok su površni odmah zaboravili. Ali ja naslućujem da ima i onih koji su Ayrtonovu smrt doživjeli na drugačiji način i koji ga usprkos njoj ne mogu zaboraviti.

 

Ja sam goruće tražila odgovor danima, mjesecima a sada već godinama tko je taj čovjek, što znači za mene, što se to uopće dogodilo, kako može netko potpuno stran u trenutku svoje smrti postati dio mog života i to tako da ga je nemoguće odijeliti ili zaboraviti? Jer ja nisam fan F-1. Nikad nisam sa zanimanjem gledala utrke, to je za mene bio prilično nerazumljiv i zato dosadan sport koji se ponekad gledao rutinski. A o Ayrtonu osim imena nisam znala apsolutno ništa, čak niti kakav je u stvari lik tog čovjeka. Ničim nisam bila vezana za njega, a i njegova smrt nije bila prva smrt kojoj sam bila svjedok putem TV. Uvijek bih se udaljila od ekrana kada bi sliku nečije smrti ponavljali ponovo i ponovo – boljelo me to. Udaljila sam se i ovaj put, ali uzalud – Ayrtonova tragedija išla je za mnom. Neka sila je djelovala. Strahotu i bol tog užasnog momenta osjećala sam svugdje, kao da je dolazila istovremeno izvana iz svemira i iz mog vlastitog srca. To je bio krajnje zbunjujući trenutak, osjećala sam da nastaje neprocjenjiv gubitak, cijelo moje biće željelo je to zaustaviti, a bespomoćnost me boljela na smrt. Potpuno sam zanijemila, a istovremeno nešto u meni je željelo vrisnuti. Riječi iz jedne pjesme mogle bi donekle opisati taj krajnje iracionalan trenutak.“Takvo je: nijemo i puno krika njegovo mrijenje”, tako govori pjesnik o tom djeliću vremena u kome me nešto neobjašnjivo vezalo čvrstom vezom za Ayrtona (kome tada čak nisam znala niti lik! Lik sam prvi puta dobro vidjela kasnije – u vijestima: usporena snimka Ayrtona kako stavlja kacigu.) A najčudnije je to da se ta veza nikad više nije prekinula. Nije zbunjujuća kao tog, sada već davnog sunčanog poslijepodneva, već se pretvorila u nešto trajno, vrijedno, nešto čemu se nemoguće iznevjeriti. Ayrton Senna je postao nedjeljiv dio moje duše, postao je karika u mom životu.

 

Paris Bercy 1993

 

Kada sam nakon njegove smrti tražila na sve moguće i nemoguće načine podatke o njemu, naišla sam i na ove riječi koje je izrekao svjestan da će mu se smijati iza leđa zbog javnog govorenja o duševnim iskustvima koje je imao:

 

“Unaprijed znam da će biti ljudi koji će se tome rugati – tako stvari stoje, zato su oni ovdje. Za mene su oni manjina i ne vrijedi o tome misliti. Ali ostali koji slušaju pažljivo su mnogo važniji. Možda ono što kažem može biti karika u lancu za njih, u njihovim osjećajima, u njihovim životima.”

 

Upravo je nevjerojatno koliko su se te riječi pokazale istinitima. Ayrton je doslovno karika u mom životu, moćan simbol na mom putu individuacije. Pročitala sam mnogo knjiga[1] iz kojih sam nastojala dokučiti način funkcioniranja ovakvih pojava, jer pojave su stvarne ako imaju stvarne posljedice. U tom traženju naišla sam na djela C. G. Junga. Taj veliki mislilac i još veći poznavalac rada ljudske psihe dao mi je mnoge odgovore. Ali ovdje je nemoguće ulaziti u dublju analizu, a i za to bi bio potreban stručnjak. Citirat ću ipak jednu Jungovu definiciju koja bi nam mogla bar malo osvijetliti Ayrtonov put u traženju “mjesta gdje prebivaju bogovi”. Jung piše:

“Taj put k prvobitnom religioznom iskustvu je ispravan, ali koliki od nas ga uspiju raspoznati? To je tihi glas iz daljine. Dvosmilen je i pun sumnje, i taman, znači opasnost i hrabrost. To je nesigurna staza po kojoj se jediino može ići božjom voljom, bez sigurnosti i potvrde.”

 

Kada gledamo Ayrtonov životni put, vidimo jasno kako je teško i mukotrpno, ali vjerno, on išao tom stazom dajući nam primjer – to je bila njegova misija – dati primjer onima koji slušaju pažljivo. Sada kad je Ayrton otišao, oni koji razumiju dalje moraju nastaviti sami. Svatko u svojoj sredini i prema vlastitim mogućnostima, jer u našim svakodnevnim životima nalaze se svi elementi koje smo mogli pratiti u njegovom životu. Svi smo prisiljeni boriti se sa teškoćama života, suočavati se sa raznim autoritetima i nepravdama, s fizičkim i psihičkim bolom. Moramo živjeti i u tom životu pokušati dati od sebe ono najbolje što možemo. To je jedini ispravan način življenja, jer mora postojati ispravan način življenja, a istovremeno i jedini način kako ostati vjeran Ayrtonovoj uspomeni.

 

“Jedini način da se poboljšaš je živjeti, živjeti dan za danom i iz toga učiti o življenju”, poručio nam je.

 

 

Jednom sam usnula san u kome je to bilo vrlo simbolično izraženo. Sanjala sam da se nalazim na ogromnom polju svježe izorane zemlje. Brazde su bile dugačke, protezale su se u beskraj, a ja sam hodala po njima i sijala neko sjeme. Pritom mi se to činilo preteškim jer je to polje bilo tako ogromno, nije mu se vidio kraj. Zato sam mrmljala u sebi – tko će sve to zasijati... Na to sam dobila odgovor: Senna je izorao ovo polje, a tvoje je da siješ!

Često sanjam Ayrtona i ti snovi uvijek daju odgovore na moje dileme. Skoro izgleda kao da komuniciram na taj način s njim. Dostojevski je u jednoj svojoj knjizi napisao ove riječi koje izgovara jedan njegov lik prije smrti: “Samo malo ljudi ostaje u uspomeni ljudskoj, ali nije važno, makar i zaboraviti, ja ću vas voljeti i iz groba. Živite i radujte se, u snu ću vam dolaziti... Svejedno – i poslije smrti traje ljubav!”


[1] Tek nakon deset godina traženja autorica je naišla na djelo filozofa P.L.Landsberga “Iskustvo smrti”. U toj knjizi našla je odgovor što joj se ustvari dogodilo 1.5.1994. Filozof opisuje da je moguće iskusiti smrt kroz umiranje druge osobe uz uvjet da se osjeti za tu osobu istinska ljubav. Pritom se može raditi o potpno nepoznatom čovjeku ili čak i neprijatelju. Takvo iskustvi zauvijek mijenja čovjeka. Landsberg, koji nije bio samo teoretičar, već je svoje ideje potvrdio i svojim životom , pita se: da li ćemo biti isti nakon što smo doživjeli nešto takvo? Da li možemo biti isti?