NAGOVJEŠTAJ

(Innuendo)

    Izvodi: Queen

Stihovi: Queen

ZAŠTO AYRTON?

"Ayrton, kako te mogu zaboraviti?" - poruka na stazi u Spa od nepoznatog štovatelja

Na ovo pitanje pokušali su dati odgovor mnogi ljudi. Stotine i stotine stranica napisano je o Ayrtonovoj smrti, mnogo umova pokušalo je dokučiti zašto je baš on brutalno poginuo na očigled milijuna. Jer on nije smio umrijeti. Bio je po sportskoj strani vrhunski profesionalac, po svjetskoj milijunaš, po poslovnoj uspješan biznismen, po ljudskoj dobrotvor – jedina nada tisućama otpisanih, a osim toga bio je živi simbol pozitivnih, ohrabljujućih osobina u moru beznađa i krute realnosti. Pa ipak je poginuo. Zašto?

Ljudi su pred ovim pitanjem obično maleni i bespomoćni. Reagirali su različito. Cinici su slegli ramenima i rekli: “Gdje je sada njegov Bog?”. Mlaki i slabi su izgubili i ono malo vjere što su imali. Ljudi iz “betonskog svijeta” okrenuli su se drugima bez velikog razmišljanja dok su površni odmah zaboravili. Ali ja naslućujem da ima i onih koji su Ayrtonovu smrt doživjeli na drugačiji način i koji ga usprkos njoj ne mogu zaboraviti.

Ja sam goruće tražila odgovor danima, mjesecima a sada već godinama tko je taj čovjek, što znači za mene, što se to uopće dogodilo, kako može netko potpuno stran u trenutku svoje smrti postati dio mog života i to tako da ga je nemoguće odijeliti ili zaboraviti? Jer ja nisam fan F-1. Nikad nisam sa zanimanjem gledala utrke, to je za mene bio prilično nerazumljiv i zato dosadan sport koji se ponekad gledao rutinski. A o Ayrtonu osim imena nisam znala apsolutno ništa, čak niti kakav je u stvari lik tog čovjeka. Ničim nisam bila vezana za njega, a i njegova smrt nije bila prva smrt kojoj sam bila svjedok putem TV. Uvijek bih se udaljila od ekrana kada bi sliku nečije smrti ponavljali ponovo i ponovo – boljelo me to. Udaljila sam se i ovaj put, ali uzalud – Ayrtonova tragedija išla je za mnom. Neka sila je djelovala. Strahotu i bol tog užasnog momenta osjećala sam svugdje, kao da je dolazila istovremeno izvana iz svemira i iz mog vlastitog srca. To je bio krajnje zbunjujući trenutak, osjećala sam da nastaje neprocjenjiv gubitak, cijelo moje biće željelo je to zaustaviti, a bespomoćnost me boljela na smrt. Potpuno sam zanijemila, a istovremeno nešto u meni je željelo vrisnuti. Riječi iz jedne pjesme mogle bi donekle opisati taj krajnje iracionalan trenutak.“Takvo je: nijemo i puno krika njegovo mrijenje”, tako govori pjesnik o tom djeliću vremena u kome me nešto neobjašnjivo vezalo čvrstom vezom za Ayrtona (kome tada čak nisam znala niti lik! Lik sam prvi puta dobro vidjela kasnije – u vijestima: usporena snimka Ayrtona kako stavlja kacigu.) A najčudnije je to da se ta veza nikad više nije prekinula. Nije zbunjujuća kao tog, sada već davnog sunčanog poslijepodneva, već se pretvorila u nešto trajno, vrijedno, nešto čemu se nemoguće iznevjeriti. Ayrton Senna je postao nedjeljiv dio moje duše, postao je karika u mom životu.

Paris Bercy 1993

Kada sam nakon njegove smrti tražila na sve moguće i nemoguće načine podatke o njemu, naišla sam i na ove riječi koje je izrekao svjestan da će mu se smijati iza leđa zbog javnog govorenja o duševnim iskustvima koje je imao:

“Unaprijed znam da će biti ljudi koji će se tome rugati – tako stvari stoje, zato su oni ovdje. Za mene su oni manjina i ne vrijedi o tome misliti. Ali ostali koji slušaju pažljivo su mnogo važniji. Možda ono što kažem može biti karika u lancu za njih, u njihovim osjećajima, u njihovim životima.”

Upravo je nevjerojatno koliko su se te riječi pokazale istinitima. Ayrton je doslovno karika u mom životu, moćan simbol na mom putu individuacije. Pročitala sam mnogo knjiga[1] iz kojih sam nastojala dokučiti način funkcioniranja ovakvih pojava, jer pojave su stvarne ako imaju stvarne posljedice. U tom traženju naišla sam na djela C. G. Junga. Taj veliki mislilac i još veći poznavalac rada ljudske psihe dao mi je mnoge odgovore. Ali ovdje je nemoguće ulaziti u dublju analizu, a i za to bi bio potreban stručnjak. Citirat ću ipak jednu Jungovu definiciju koja bi nam mogla bar malo osvijetliti Ayrtonov put u traženju “mjesta gdje prebivaju bogovi”. Jung piše:

“Taj put k prvobitnom religioznom iskustvu je ispravan, ali koliki od nas ga uspiju raspoznati? To je tihi glas iz daljine. Dvosmilen je i pun sumnje, i taman, znači opasnost i hrabrost. To je nesigurna staza po kojoj se jediino može ići božjom voljom, bez sigurnosti i potvrde.”

Kada gledamo Ayrtonov životni put, vidimo jasno kako je teško i mukotrpno, ali vjerno, on išao tom stazom dajući nam primjer – to je bila njegova misija – dati primjer onima koji slušaju pažljivo. Sada kad je Ayrton otišao, oni koji razumiju dalje moraju nastaviti sami. Svatko u svojoj sredini i prema vlastitim mogućnostima, jer u našim svakodnevnim životima nalaze se svi elementi koje smo mogli pratiti u njegovom životu. Svi smo prisiljeni boriti se sa teškoćama života, suočavati se sa raznim autoritetima i nepravdama, s fizičkim i psihičkim bolom. Moramo živjeti i u tom životu pokušati dati od sebe ono najbolje što možemo. To je jedini ispravan način življenja, jer mora postojati ispravan način življenja, a istovremeno i jedini način kako ostati vjeran Ayrtonovoj uspomeni.

“Jedini način da se poboljšaš je živjeti, živjeti dan za danom i iz toga učiti o življenju”, poručio nam je.

Jednom sam usnula san u kome je to bilo vrlo simbolično izraženo. Sanjala sam da se nalazim na ogromnom polju svježe izorane zemlje. Brazde su bile dugačke, protezale su se u beskraj, a ja sam hodala po njima i sijala neko sjeme. Pritom mi se to činilo preteškim jer je to polje bilo tako ogromno, nije mu se vidio kraj. Zato sam mrmljala u sebi – tko će sve to zasijati... Na to sam dobila odgovor: Senna je izorao ovo polje, a tvoje je da siješ!