UVOD
“Što na
kraju natjera čovjeka da izabere vlastiti put i tako istupi iz nesvjesnog
identiteta s masom kao iz magle? Ne može to biti nužnost jer ta pritišće
na mnoge koji se spašavaju u konvenciji. Ne može to biti moralno opredjeljenje
zato jer se čovjek po pravilu odlučuje za konvenciju. Što dakle
neizbježno odlučuje u korist nečeg neobičnog? – To je ono
unutarnje određenje, iracionalni faktor koji sudbinski sili k emancipaciji
od stada i njegovih utabanih putova. Prava osobnost uvijek ima unutarnju određenost
i vjeruje u nju; ima prema njoj pistis
(povjerenje, vjeru), kao u Boga, iako bi običan čovjek rekao da je to
samo individualan osjećaj poslanstva. Ali to unutarnje određenje
djeluje kao božji zakon kome se nemoguće iznevjeriti. Stvarnost da mnogi
na vlastitom putu poginu ne znači ništa za onog tko ima unutarnje poslanje.
On mora biti vjeran vlastitom zakonu koji mu šapće nove, neobične
putove. Tko ima poslanstvo, tko sluša unutarnji glas, taj je izabran.”
C. G. JUNG
Neosporno je da je Ayrton Senna bio izabran. Slijedio je svoje poslanje do posljednjeg trena, do onog za mnoge neshvatljivog 1.05.1994. Ostao je vjeran unutarnjem glasu i Božjem zakonu, koji ga je obavezao da cijelog sebe bez rezerve razdijeli milijunima širom svijeta. Doslovno se razdao do posljednje kapi krvi – učenik dostojan svog Učitelja.
Nije
uobičajeno primjenjivati ovakve metafore na osobu iz svijeta sporta. Tamo
ima heroja, idola, ljudi koji su čak spremni žrtvovati život za najbolji
rezultat i sve su to posebni ljudi s vlastitim motivima i može ih se razumjeti.
Ayrton Senna je bio sve to u sportskom smislu, ali bio je i nešto više, Ayrton
je još uvijek nešto više. Njegova ljudska snaga, nježno srce i vjernost
vlastitom biću, stvorili su izuzetnost koja je preživjela njegovu fizičku
smrt. I zbog toga uspomena na Ayrtona ne može biti samo formalna. Njegova jaka
ličnost utjecala je na mnoge, a vjerujem da je nekima, kao i meni, postala
primjer kako bismo trebali živjeti jer čovjek se ne odgaja riječima
već primjerom, a Ayrton je to znao.
“Želio bih dati konkretan dokaz da zaista možemo pomicati svoje granice,
da nam ova snaga koju možemo naći u sebi omogućuje da se konstantno
poboljšavamo”, tako je razmišljao.
Poznato je da je on svoju snagu pronašao u vjeri. Kako? To je već manje poznato.
“Uzimam ono što stoji u Bibliji riječ za riječ ozbiljno i pokušavam preko Boga shvatiti život”, rekao je. Eto tako je on to radio – dosljedno i vjerno.
Kada
je poginuo mnogi su uzdahnuli: “Bože imao je tek 34 godine, a to su Isusove
godine”. Ako želimo shvatiti Ayrtonov stav prema životu, neizbježno moramo
slušati Isusove poruke. Ne onako kako nam ih serviraju raznorazne sterilne
vjerske zajednice, već onako kako je to zahtijevao sam Isus: “Primjer vam
dajem”, rekao je. Ayrton je živio po tom primjeru te je i sam postao primjer
drugim ljudima: bio je jedan od onih koji su ispravno shvatili Božju zapovijed
- ne samo riječi, djela! Zato svaki drugi pokušaj objašnjenja ličnosti
Ayrtona Senne izvan te ključne činjenice neminovno dovodi do gubljenja
u kontradikcijama, pa sam ja zbog toga ovdje pokušala opisati njegov život
onako kako ga je živio – u zajednici s Bogom s kojim je razgovarao javno pred
svima, svaki dan živeći prema njegovim zakonima. On nije bio “bogomoljac”,
on se molio Bogu neprestano kroz svoja djela.