DA LI JE OVO SVIJET KOJEG SMO STVORILI?

(Is This The World We Created?)

 

 

Samo pogledaj sva ona gladna usta koja moramo hraniti

Pogledaj svu onu patnju koju udišemo

Toliko usamljenih lica posvuda

Tragajući za onim što trebaju

 

Da li je ovo svijet kojeg smo stvorili

Zbog čega smo to uradili

Da li je ovo svijet u koji smo upali

Protiv zakona

Tako da se na kraju čini

Da li je ovo to za što svi mi danas živimo

Svijet kojeg smo stvorili

 

Znate da se svaki dan rodi bespomoćno dijete

Koje treba ljubav i pažnju unutar sretnog doma

Negdje bogataš sjedi a svom tronu

Čakajući da mu život prođe

 

Da li je ovo svijet kojeg smo stvorili

Sami smo to učinili

Da li je ovo svijet kojeg smo opustošili

Sve do kostiju

Ako na nebu postoji Bog i gleda dolje

Što može misliti o tome što smo učinili

Svijetu kojeg je On stvorio

 

Just look at all those hungry mouths we have to feed

Take a look at all those suffering we breed

So many lonely faces scattered all around

Searching for what they need

 

Is this the world we created

What did we do it for

Is this the world we invaded

Against the law

So it seems in the end

Is this what we’re all living for today

The world that we created

 

You know that every day a helpless child is born

Who needs some loving care inside a happy home

Somewhere a wealthy man is sitting on his trone

Waiting for life to go by

 

Is this the world we created

We made it on our own

Is this the world we devastated

Right to the bone

If there’s a God in the sky looking down

 what can He think of what we’ve done

To the world that He created

 

  Izvodi: Freddie Mercury

Stihovi: Freddie Mercury, Brian May

 

 

ZAŠTO AYRTON?

 

“Doći će i moje vrijeme, ali jednako kao i s Ferrariem, samo Bog zna kada će to biti”[1]

Ayrton Senna

 

Kad sam čitala razna djela o Ayrtonu Senni naišla sam na pretpostavku da je on neobjašnjivo djelovao pretežno na žene “svih starosti, kultura i nacionalnosti”. Tako piše Christopher Hilton kome su stizale hrpe pisama i to sve od žena nakon izdavanja njegove prve knjige o Ayrtonu (koja je izdana još za Ayrtonova života). Ne bih se složila s tim mišljenjem. Vrijednosti koje je prezentirao Ayrton čine samu jezgru života i mnogo ljudi je to nesvjesno naslutilo i radi toga je bio toliko obožavan i to u najširem rasponu: voljeli su ga mladi i stari, muškarci, žene i djeca podjednako. A što se tiče baš žena, one su samo bile u prednosti ispred muškaraca jer su imale više mogućnosti glasno izraziti svoje osjećaje. Za muškarce van ograničavajućeg svijeta sporta nema mnogo načina na koje bi mogli pokazati ono što stvarno osjećaju. Žene to mogu, njih se ionako smatra za inferiorne u ovoj civilizaciji, za čiji je temelj uzet samo muški princip, koji “sentimentalnosti” ne cijeni. Zbog te nejednakosti u samoj biti stvari poremećena je ravnoteža i čitav se ovaj svijet opasno naginje čemu smo svi svjedoci. A bio je toga svjestan i Ayrton, on koji je imao uravnoteženu duševnu strukturu i kojeg je toliko boljelo srce pri pogledu na opustošeno lice ovog svijeta. Nejednakosti u svim svojim vidovima remetile su mu duševni mir, a jedna od najvećih nejednakosti svakako je nevjerojatno siromaštvo većeg dijela Brazila (i svijeta, uostalom).

 

 

 

“To se tako ne može nastaviti”, bio je prisiljen reći iako je znao da je ovako usamljen skoro bespomoćan. “Bogati više ne mogu nastaviti živjeti na otoku okruženi morem siromaštva. Mi svi dišemo isti zrak. Ljudi moraju imati šansu, bar osnovnu šansu. Šansu za obrazovanjem, prehranom, medicinskom njegom. Ako se to neće početi događati, tada nema mnogo nade za budućnost i nije čudno da problemi postaju veći i da se nasilje povećava.”

 

I još je rekao: “Sve što ja vidim jest da se uvjeti života za ogroman dio stanovnika Brazila pogoršavaju i da je praktički nemoguće raditi protiv tog trenda. To me duboko pogađa i jako zabrinjava.”

 

Ali je ipak uporno radio protiv tog trenda i zato duševni aspekt Ayrtonovog djelovanja nije jedini jer on je djelovao u ovom svijetu i sasvim konkretno, materijalno. Što mislite, što je radio kada bi se završila naporna ljetna sezona u Europi? Vratio bi se kući u Brazil gdje je opet bilo ljeto. Ayrton je bio čovjek koji nije imao vremena za zime, jer je morao toliko toga uraditi prije svog odlaska. Tek nakon njegove smrti šire se doznalo da se intenzivno bavio humanitarnim radom. On sam je taj rad držao u tajnosti iz bojazni da se ne shvati krivo. Želio je sačuvati njegovo jezgro zdravo, to mu je bio cilj, isto tako je shvaćao da se mora djelovati u korijenu stvari, kod mladih, treba ih odgajati i pružiti im bar minimalnu šansu, jer bez toga nema trajnih rezultata. Što je sve poduzimao u tom smjeru ne znamo, uopće o tome se šire vrlo malo zna, a sam je o tome jedino rekao:

 

“Kada vidite djecu na ulici koja jedva preživljavaju, shvatite da morate nešto učiniti, ali nikada nećete biti u stanju promijeniti cijeli svijet sami. Ali možete dati vlastiti doprinos da se dio toga promijeni. Ono što ja radim da suzbijem siromaštvo nikada neću reći. Formula 1 nije ništa u usporedbi s tom tragedijom.”

 

Sada, nakon njegove smrti, neke stvari su ipak poznate. Još za života uspio je dovesti do kraja jedan projekt koji se stvarno može označiti kao sprovođenje san u djelo. Pokrenuo je izdavanje stripa za mladež “Senninha”. Taj strip, to je Sennina vidljiva ostavština, nešto kao fizički produžetak njegova života.

A zašto je izabrao baš strip kao sredstvo izražavanja? Jer mogao je birati između najmodernijih načina komuniciranja, a on je izabrao baš strip, koji u ovom modernom dobu djeluje pomalo staromodno. Ali je Ayrton znao da strip kojeg držite u ruci može biti poput najboljeg prijatelja, da s njim niste sami. Možete ga čitati bilo gdje, uvijek je s vama na dohvat ruke, možete ga sačuvati i ponovo čitati nakon određenog vremena – vjeran je i trajan. A što je vrlo važno sami u mašti oživljavate likove i živite s njima, a ne kao na TV gdje vam se gotove tuđe ideje i slike nasilno guraju u glavu. TV je u biti vrlo opasan medij, posebno u rukama nesavjesnih ljudi. A tu je i ona i te kako važna činjenica da strip mogu čitati svi, i oni koji nemaju ni TV, ni video, ni satelitske antene, ni internet. Na njih je Ayrton mislio najviše i zato se odlučio za strip, a osim toga znao je da stripove čitaju pretežno mladi, a baš njima je htio pružiti primjer nečeg pozitivnog, jer uskrati li im se pravilan odgoj, sve će kasnije biti uzaludno. Stalno je naglašavao kako je odgoj vrlo važan, te je putem stripa pokušao djelovati u tom smjeru. Mogao je odgajati pozitivno samim svojim imenom koje je bilo svima poznato, a poznate su bile i vrijednosti koje se stajale iza tog imena.

 

 

 

“Preko Senninhe bih želio komunicirati o nekim vrijednostima koje su mi važne: etika, prijateljstvo, zdrav način života, svijest o okolini – a i jednostavne stvari kao što je korektno ponašanje u prometu”, tako je Senna opisao što je želio postići izdavanjem stripa. Lik Senninhe zamišljen je progresivno jer “Senninha obožava modernu tehnologiju, ali usprkos tome sklon je očuvanju morala i emocionalnih vrijednosti koje se sve više i više zaboravljaju u našem društvu”, naglasio je Senna.

 

Dosljedan tim vrijednostima, Ayrton je tokom života izgradio tako jaku i kvalitetnu ljudsku i sportsku osobnost i stekao tako veliku popularnost da su se od prodaje njegova lika i imena stvorile velike sume novaca, a zatim je taj novac preusmjeren u dobrotvorne namjene. Jedno je proizašlo iz drugog. I živi dalje svojim životom.

 

Od svog početka 1995.g. Ayrton Senna Foundation je razvio i dao potporu programima koji pomažu više od 40 000 djece i adolescenata koji bi inače bili u socijalnom i/ili osobnom riziku (podaci uzeti iz službenog prospekta “Ayrton Senna Foundation” kojim predsjeda Ayrtonova sestra Viviane).

 

Kada gledamo na ova djela Ayrtona Senne ne možemo, a da se ne zadivimo nad izuzetnošću tog čovjeka koji je imao nemirnu dušu kao i svi oni kojima se ne dopada lice ovog svijeta. Jedna židovska legenda govori da u svakoj generaciji ima 36 pravednih ljudi čije postojanje garantira opstanak ljudskog roda. Ne nameće li vam se zaključak da bi Ayrton Senna mogao biti jedan od njih? Ili ako smo čitali Daniela Quinna odmah moramo uvidjeti da je Ayrton pripadao Ostaviteljima a ne Uzimateljima.[2]

 

Gledajući iz tog aspekta, shvatit ćemo i zašto je morao umrijeti tako mlad i usamljen. Jer kada bi se našlo bar dvoje takvih ljudi i udružilo snage bili bi u stanju osjetno mijenjati lice ove planete. O tome nam je Isus govorio: “Ako se dvojica od vas na zemlji slože, koju god stvar zatraže, dat će im moj otac, koji je na nebesima. Ondje naime, gdje se dvojica ili trojica sastanu u moje ime i ja sam među njima.” Zato pravi princ ovog svijeta[3] dobro pazi da se nešto takvo ne dogodi i prečesto je sudbina doista izuzetnih ljudi  da odu vrlo mladi i po mogućnosti na što strašniji način – valjda da se unaprijed zastraše oni koji bi ih eventualno pokušali slijediti na njihovom teškom putu.

 

 

 

Ja ne znam putove sudbine, niti mogu nagovijestiti budućnost, ali jedno sigurno znam: ništa ne može Ayrtona Sennu izbrisati iz duša onih ljudi koji njegov lik i djela čuvaju na “lijevoj strani grudiju”. Oni su garancija da njegovo vrijeme još uvijek traje i da će trajati.[4]



[1] Ovim se riječima Ayrton našalio tri dana prije smrti u interviewu koji je dao za hrvatsku TV.

[2] Daniel Quinn, “Ishmael – Pustolovina uma i duha” – podjela ljudskog roda na Ostavitelje i Uzimatelje iznesena u ovoj knjizi genijalno jednostavno prikazuje samu bit razlika među ljudima.

[3] “Đavao je pravi princ ovoga svijeta” – rekao je jednom Ayrton.

[4] Ayrtonova omiljena pjesma:

 

PRIJATELJ JE NETKO KOGA TREBA ČUVATI

NA LIJEVOJ STRANI GRUDIJU

 

(Milton Nascimento)