DA
LI JE OVO SVIJET KOJEG SMO STVORILI?
(Is
This The World We Created?)
Samo
pogledaj sva ona gladna usta koja moramo hraniti Pogledaj
svu onu patnju koju udišemo Toliko
usamljenih lica posvuda Tragajući
za onim što trebaju Da
li je ovo svijet kojeg smo stvorili Zbog
čega smo to uradili Da
li je ovo svijet u koji smo upali Protiv
zakona Tako
da se na kraju čini Da
li je ovo to za što svi mi danas živimo Svijet
kojeg smo stvorili Znate
da se svaki dan rodi bespomoćno dijete Koje
treba ljubav i pažnju unutar sretnog doma Negdje
bogataš sjedi a svom tronu Čakajući
da mu život prođe Da
li je ovo svijet kojeg smo stvorili Sami
smo to učinili Da
li je ovo svijet kojeg smo opustošili Sve
do kostiju Ako
na nebu postoji Bog i gleda dolje Što
može misliti o tome što smo učinili Svijetu
kojeg je On stvorio |
|
Stihovi: Freddie Mercury, Brian May
ZAŠTO
AYRTON?
“Doći
će i moje vrijeme, ali jednako kao i s Ferrariem, samo Bog zna kada će
to biti”[1]
Ayrton
Senna
Kad
sam čitala razna djela o Ayrtonu Senni naišla sam na pretpostavku da je on
neobjašnjivo djelovao pretežno na žene “svih starosti, kultura i
nacionalnosti”. Tako piše Christopher Hilton kome su stizale hrpe pisama i to
sve od žena nakon izdavanja njegove prve knjige o Ayrtonu (koja je izdana još
za Ayrtonova života). Ne bih se složila s tim mišljenjem. Vrijednosti koje je
prezentirao Ayrton čine samu jezgru života i mnogo ljudi je to nesvjesno
naslutilo i radi toga je bio toliko obožavan i to u najširem rasponu: voljeli
su ga mladi i stari, muškarci, žene i djeca podjednako. A što se tiče baš
žena, one su samo bile u prednosti ispred muškaraca jer su imale više mogućnosti
glasno izraziti svoje osjećaje. Za muškarce van ograničavajućeg
svijeta sporta nema mnogo načina na koje bi mogli pokazati ono što stvarno
osjećaju. Žene to mogu, njih se ionako smatra za inferiorne u ovoj
civilizaciji, za čiji je temelj uzet samo muški princip, koji
“sentimentalnosti” ne cijeni. Zbog te nejednakosti u samoj biti stvari
poremećena je ravnoteža i čitav se ovaj svijet opasno naginje čemu
smo svi svjedoci. A bio je toga svjestan i Ayrton, on koji je imao uravnoteženu
duševnu strukturu i kojeg je toliko boljelo srce pri pogledu na opustošeno
lice ovog svijeta. Nejednakosti u svim svojim vidovima remetile su mu duševni
mir, a jedna od najvećih nejednakosti svakako je nevjerojatno siromaštvo
većeg dijela Brazila (i svijeta, uostalom).
“To
se tako ne može nastaviti”,
bio je prisiljen reći iako je znao da je ovako usamljen skoro bespomoćan.
“Bogati više ne mogu nastaviti živjeti
na otoku okruženi morem siromaštva. Mi svi dišemo isti zrak. Ljudi moraju
imati šansu, bar osnovnu šansu. Šansu za obrazovanjem, prehranom, medicinskom
njegom. Ako se to neće početi događati, tada nema mnogo nade za
budućnost i nije čudno da problemi postaju veći i da se nasilje
povećava.”
I
još je rekao: “Sve
što ja vidim jest da se uvjeti života za ogroman dio stanovnika Brazila pogoršavaju
i da je praktički nemoguće raditi protiv tog trenda. To me duboko pogađa
i jako zabrinjava.”
Ali je ipak uporno radio protiv tog trenda i zato duševni aspekt Ayrtonovog djelovanja nije jedini jer on je djelovao u ovom svijetu i sasvim konkretno, materijalno. Što mislite, što je radio kada bi se završila naporna ljetna sezona u Europi? Vratio bi se kući u Brazil gdje je opet bilo ljeto. Ayrton je bio čovjek koji nije imao vremena za zime, jer je morao toliko toga uraditi prije svog odlaska. Tek nakon njegove smrti šire se doznalo da se intenzivno bavio humanitarnim radom. On sam je taj rad držao u tajnosti iz bojazni da se ne shvati krivo. Želio je sačuvati njegovo jezgro zdravo, to mu je bio cilj, isto tako je shvaćao da se mora djelovati u korijenu stvari, kod mladih, treba ih odgajati i pružiti im bar minimalnu šansu, jer bez toga nema trajnih rezultata. Što je sve poduzimao u tom smjeru ne znamo, uopće o tome se šire vrlo malo zna, a sam je o tome jedino rekao:
“Kada vidite djecu na ulici koja jedva preživljavaju, shvatite da morate nešto učiniti, ali nikada nećete biti u stanju promijeniti cijeli svijet sami. Ali možete dati vlastiti doprinos da se dio toga promijeni. Ono što ja radim da suzbijem siromaštvo nikada neću reći. Formula 1 nije ništa u usporedbi s tom tragedijom.”
Sada,
nakon njegove smrti, neke stvari su ipak poznate. Još za života uspio je
dovesti do kraja jedan projekt koji se stvarno može označiti kao sprovođenje
san u djelo. Pokrenuo je izdavanje stripa za mladež “Senninha”. Taj strip,
to je Sennina vidljiva ostavština, nešto kao fizički produžetak njegova
života.
A zašto je izabrao baš strip kao sredstvo izražavanja? Jer mogao je birati između najmodernijih načina komuniciranja, a on je izabrao baš strip, koji u ovom modernom dobu djeluje pomalo staromodno. Ali je Ayrton znao da strip kojeg držite u ruci može biti poput najboljeg prijatelja, da s njim niste sami. Možete ga čitati bilo gdje, uvijek je s vama na dohvat ruke, možete ga sačuvati i ponovo čitati nakon određenog vremena – vjeran je i trajan. A što je vrlo važno sami u mašti oživljavate likove i živite s njima, a ne kao na TV gdje vam se gotove tuđe ideje i slike nasilno guraju u glavu. TV je u biti vrlo opasan medij, posebno u rukama nesavjesnih ljudi. A tu je i ona i te kako važna činjenica da strip mogu čitati svi, i oni koji nemaju ni TV, ni video, ni satelitske antene, ni internet. Na njih je Ayrton mislio najviše i zato se odlučio za strip, a osim toga znao je da stripove čitaju pretežno mladi, a baš njima je htio pružiti primjer nečeg pozitivnog, jer uskrati li im se pravilan odgoj, sve će kasnije biti uzaludno. Stalno je naglašavao kako je odgoj vrlo važan, te je putem stripa pokušao djelovati u tom smjeru. Mogao je odgajati pozitivno samim svojim imenom koje je bilo svima poznato, a poznate su bile i vrijednosti koje se stajale iza tog imena.
“Preko
Senninhe bih želio komunicirati o nekim vrijednostima koje su mi važne: etika,
prijateljstvo, zdrav način života, svijest o okolini – a i jednostavne
stvari kao što je korektno ponašanje u prometu”,
tako je Senna opisao što je želio postići izdavanjem stripa. Lik Senninhe
zamišljen je progresivno jer “Senninha
obožava modernu tehnologiju, ali usprkos tome sklon je očuvanju morala i
emocionalnih vrijednosti koje se sve više i više zaboravljaju u našem društvu”,
naglasio je Senna.
Dosljedan tim vrijednostima, Ayrton je tokom života izgradio tako jaku i kvalitetnu ljudsku i sportsku osobnost i stekao tako veliku popularnost da su se od prodaje njegova lika i imena stvorile velike sume novaca, a zatim je taj novac preusmjeren u dobrotvorne namjene. Jedno je proizašlo iz drugog. I živi dalje svojim životom.
Od
svog početka 1995.g. Ayrton Senna Foundation je razvio i dao potporu
programima koji pomažu više od 40 000 djece i adolescenata koji bi inače
bili u socijalnom i/ili osobnom riziku (podaci uzeti iz službenog prospekta
“Ayrton Senna Foundation” kojim predsjeda Ayrtonova sestra Viviane).
Kada
gledamo na ova djela Ayrtona Senne ne možemo, a da se ne zadivimo nad izuzetnošću
tog čovjeka koji je imao nemirnu dušu kao i svi oni kojima se ne dopada
lice ovog svijeta. Jedna židovska legenda govori da u svakoj generaciji ima 36
pravednih ljudi čije postojanje garantira opstanak ljudskog roda. Ne nameće
li vam se zaključak da bi Ayrton Senna mogao biti jedan od njih? Ili ako
smo čitali Daniela Quinna odmah moramo uvidjeti da je Ayrton pripadao
Ostaviteljima a ne Uzimateljima.[2]
Gledajući
iz tog aspekta, shvatit ćemo i zašto je morao umrijeti tako mlad i
usamljen. Jer kada bi se našlo bar dvoje takvih ljudi i udružilo snage bili bi
u stanju osjetno mijenjati lice ove planete. O tome nam je Isus govorio: “Ako se dvojica od
vas
na
zemlji
slože,
koju
god
stvar
zatraže,
dat
će
im
moj
otac,
koji
je
na
nebesima.
Ondje
naime,
gdje
se
dvojica
ili
trojica
sastanu
u
moje
ime
i
ja
sam
među
njima.”
Zato
pravi princ ovog svijeta[3]
dobro pazi da se nešto takvo ne dogodi i prečesto je sudbina doista
izuzetnih ljudi da odu vrlo mladi i
po mogućnosti na što strašniji način – valjda da se unaprijed
zastraše oni koji bi ih eventualno pokušali slijediti na njihovom teškom putu.
Ja ne znam putove sudbine, niti mogu nagovijestiti budućnost, ali jedno sigurno znam: ništa ne može Ayrtona Sennu izbrisati iz duša onih ljudi koji njegov lik i djela čuvaju na “lijevoj strani grudiju”. Oni su garancija da njegovo vrijeme još uvijek traje i da će trajati.[4]
[1]
Ovim se riječima Ayrton našalio tri dana prije smrti u interviewu koji
je dao za hrvatsku TV.
[2]
Daniel Quinn, “Ishmael – Pustolovina uma i duha” – podjela ljudskog
roda na Ostavitelje i Uzimatelje
iznesena u ovoj knjizi genijalno jednostavno prikazuje samu bit razlika među
ljudima.
[3]
“Đavao je pravi princ ovoga svijeta” – rekao je jednom Ayrton.
[4]
Ayrtonova omiljena pjesma:
PRIJATELJ
JE NETKO KOGA TREBA ČUVATI
NA
LIJEVOJ STRANI GRUDIJU
(Milton Nascimento)