Make your own free website on Tripod.com

ŽELIM SVE

(I Want It All)

 

 

Ja sam čovjek koji slijedi svoj put

Toliko toga za uraditi u jednom životu

(ljudi da li me čujete)

Nisam čovjek za kompromise i gdje i zašto i žive laži

Tako da sve to proživljavam

Da, sve to proživljavam

I dajem sve od sebe, i dajem sve od sebe

 

I ne tražim mnogo, ako želite istinu

Ovo je za budućnost, slušaj vapaj mladeži

Želim sve, želim sve, želim sve i želim to odmah

 

 

I’m a man with a one track mind

So much to do in one life time

(people do you hear me)

Not a man for compromise and where’s and why’s and living lies

So I’m living it all

Yes I’m living it all

And I’m giving it all, and I’m giving it all

 

It ain’t much I’m asking, if you want the truth

Here’s to the future, hear the cry of youth

I want it all, I want it all, I want it all and I want it now

 

Izvode: Queen

Stihovi: Queen

 

 

1984. MONTE CARLO POD KIŠOM

   

    Kod prelaska u F-1 Senna je odabrao slabiji team Toleman, iako je imao više ponuda boljih teamova. Potpisao je ugovor do 1986. godine. Čovjek bi se upitao: zašto gubitnički team kada je želio samo pobjede? Ali on je znao da svaki vodeći team već ima svog favorita br.1 kome se poklanja najveća pažnja i da tamo može biti samo u njegovoj sjeni, a to nije želio. Želio je biti što se najviše moglo samostalan i slobodan kako bi mogao neometano učiti i bez ograničenja odmah pokušati primijeniti naučeno, jer samo se tako po njegovom mišljenju moglo ispravno naprijed. Kasnije je to objasnio ovim riječima:

 

“Moja jedina motivacija u F-1 je biti uspješan. Ako bih samo vozio sa svima ostalima, ne bih mogao sebi opravdati svoj posao vozača utrka.”

 

Znači nikome nije želio samo štititi leđa, želio je voziti za svoj račun čak i u nekonkurentnom autu. I s tim nekonkurentnim autom, uz asistenciju kiše, odvozio je te godine svoju poznatu utrku u Monte Carlu. Bila je to prezentacija potencijala koji su se u budućnosti pokazali u punom sjaju. Već tada jako je zaposlio jednog od glavnih, Alaina Prosta. Zahvaljujući Senni i kiši dobio je Prost u toj utrci samo 4,5 boda, te mu je na kraju sezone za titulu nedostajala samo polovica boda. Vjerujem da su od toga doba kiša i Brazilac za Prosta postali sinonimi.

 

 

    A Senna je te godine teamu Toleman, koji je bio pred bankrotom, donio 13 bodova i oprostio se od njih. Naravno da to nije išlo bez problema i dizanja mnoho prašine jer je još uvijek bio vezan ugovorom. Ali tu je pomogao novac – Senna se jednostavno otkupio. Prerastao je Toleman brže nego što se i sam nadao i sad je bilo vrijeme ići dalje, ići naprijed. Tu Ayrtonovu težnju uvijek ići naprijed ljudi nisu ispravno shvaćali. Cijelim nizom riječi opisivali su tu njegovu osobinu: bila je to za njih arogancija, intolerancija, opsjednutost jednom mišlju, nesposobnost sagledati stvari s točke gledišta drugih ljudi itd. Kao ilustracija mogla bi poslužiti epizoda iz tog vremena o kojoj se govorilo i pisalo naime, da Ayrton jedini tada nije našao vremena za posjet svom stradalom teamskom kolegi Johnny Cecott-u, a kao razlog navodi se da mu je utiranje puta k uspjehu bilo važnije od ljudskih osjećaja.

Da li je to bilo baš tako? Sam Ayrton je o tome godinama kasnije rekao (kada su ga opet podsjetili da mu to Johnny još nije oprostio):

 

“Da, to iz njegovog gledišta mogu shvatiti... To je bila greška s moje strane. Bio sam poslije nesreće strašno preokupiran, ali pretpostavljam da jednostavno nisam mislio da bi Johnnyu toliko značilo da sam ga išao posjetiti... Sorry, ali čovjek ne učini uvijek sve ispravno.”

 

 

Tada to i nije bilo osobito važno, ali kasnije kada je mladić iz Tolemana postao SENNA, postalo je i te kako važno. Zašto Ayrton nije posjetio kolegu? Budite uvjereni da se dobro informirao o njegovom stanju, a na sebe je u teamu preuzeo sve obaveze oko utrkivanja. A posjet kao puka formalnost (po kojoj se pogrešno ocjenjuju ljudi) nije pristajala Ayrtonu. Formalnosti, pretvaranja i uljepšavanja nisu mu bile potrebne, jednostavnost je bila njegov put kao i kod svih uistinu velikih ljudi. A kada je pomoć bila neophodna a on bi bio u mogućnosti pomoći, uvijek bi pomagao.

 

Jednom nam je Mark Blundell pokušao prikazati svoje viđenje Ayrtonove “druge strane”, kako je on to nazvao. Mark je shvatio da ga je Ayrton ostavio da se sam snađe za prijevoz do aerodroma (kada nije dozvolio da ga njegov fizioterapeut Joseph Leberer odveze), samo iz osvete jer je bio na treninzima brži od njega. Nešto takvo je smiješno i pomisliti. Da u tom Markovom slučaju nije postojala druga alternativa, a pomoć bi bila nužna, sam Ayrton bi sjeo za volan i prebacio ga na aerodrom. Ayrton je uvijek pomagao, ali stvari bi morale tako stajati da ljudi ne bi mogli sami svladati problem, jer ni on ne bi od drugih ljudi ništa tražio tako dugo dok bi to mogao sam napraviti. Od ostalih je očekivao da se ponašaju na sličan način. A ako je Mark možda očekivao neku posebnu ljubaznost iz zahvalnosti za dobro obavljen posao, opet se prevario. Da se posao obavi najbolje što se može bilo je za Aytona razumljivo samo po sebi. Drugi način za njega nije postojao, pa tako ni potreba za posebnom zahvalnošću. To je bio razlog zašto je Marku indirektno poručio da sam nađe put kući, a nije to bila neka sićušna Sennina osveta kako se to njemu učinilo.

   

 

1985. – 1987  ESTORIL POD KIŠOM

   

Sljedeće tri godine Senna je vozio za Lotus i šest puta im donio pobjedu. To su bile posljednje pobjede za Lotus. Jedna od njih, a bila je to prva Sennina pobjeda u F-1, pamti se do danas po njegovim kasnije mnogo puta spominjanim “nadljudskim” sposobnostima po vožnji po kiši (i Senna je posebno volio ovu utrku, osim prve pobjede ovdje je osvojio i svoj prvi pole.) Bila je to utrka u Estorilu, koja je održana 21. travnja 1985., a taj dan bio je vrlo mokar. O kiši se pisalo kao o Senninom savezniku, jer većina vozača ipak više voli suhi asfalt, a on je u kišnim uvjetima visoko odskakao od konkurenata. Zašto?

 

Sennina prva pobjeda - Estoril 1985

 

Jedan od razloga je taj da je mnogo trenirao u mokrim uvjetima. Kada je još kao vrlo mlad shvatio da vožnja po mokroj stazi zahtijeva posebnu koncentraciju i vještinu, dao se u savladavanje te vješine. Mokra staza bila je izazov jer je za vozače otežavajuća okolnost, a on je volio izazove. Drugi razlog bio je taj da je voda bila njegov element. On se dobro osjećao kada bi padala kiša, dobio bi neki novi impuls za rad, kiša je odgovarala njegovim živcima. Kada se sve to uzme u obzir, počinje se shvaćati snaga “Rain Man”-a, te zašto je mogao toliko sigurnije od drugih voziti “kišne” utrke.

 

A inače, to je bilo vrijeme kada je cijela Sennina ličnost bila okrenuta utrkivanju. F-1 je postala njegov svijet kome je davao sve od sebe, o tome je rekao:

 

“Utrkivanje je sve za mene, to je izazov mog života, to je profesija i zvanje, hobi i ponekad virus kome nema lijeka. Izgubio sam interes za sve drugo. Moja duša i tijelo pripadaju utrkivanju.”

 

Monte Carlo 1987

 

A kako je titula svjetskog prvaka krajnji cilj svakog vozača i Ayrton je žarko želio doseći taj cilj: “Jako se nadam da ću jednog dana ipak biti svjetski prvak, osvajanje titule je jedini razlog zašto vozim utrke”, proglasio je.

To su još uvijek bile njegove učeničke godine i  kao profesionalca i  kao ličnosti. Još je mnogo toga morao naučiti. Neumorno je procjenjivao suparnike stalno se pitajući zašto rade ovo ili ono, a kada bi im “ušao u glave” nastojao je sve uraditi brže, bolje. Ne može se baš tvrditi da su bili oduševljeni s njim jer je on smatrao da ima pravo uzeti sve što može, a što je zaslužio ulaganjem vlastitih napora. Naravno da će tu netko izgubiti, a biti će to onaj koji je uložio jedan dijelić manje. Zato je Ayrton koristio svaku, i najmanju priliku koja je donosila makar i mikroskopsko poboljšanje. Istovremeno je radio sam na sebi. Morao je učiti kao se odnositi spram medija i javnosti, jer njegov prirodni, impulzivni, urođeno iskren nastup i govor nije bio ono što se u ovom svijetu cijeni ili prihvaća dobronamjerno. To ga je ljutilo.

 

“Poznajem sebe”, govorio je, ”općenito sam vrlo izravan. Zbog toga što sam takav neki ljudi misle da sam napuhan i arogantan. Ponekad me to malo smeta jer sam siguran da nisam.”

 

A skoro svi su tako mislili. Englezi iz F-1 grupno su ratovali protiv njega. Napadali su ga verbalno, čak fizički. Za Mansella i kompaniju Senna je bio crveni rubac... A on se usprkos svemu usavršavao i usavršavao. Govorio je: ”Sve što radim htio bih dovesti do savršenstva.”

 

Imola 1987

 

To je bila posebnost koja nije mogla ostati neprimijećena. Kreirali su za njega nadimak Magic, iako nijedan nadimak nije mogao trajno ostati vezan uz njega. Ime AYRTON SENNA imalo je veću magičnost od bilo kojeg nadimka, ali možda bismo jednog mogli izdvojiti: “Veliki Brazilac” - to bi najviše odgovaralo. Lotusov šef-tehničar Ducarouge je na primjer tada za Sennu rekao : ”Nikad još nisam doživio vozača koji mi može dati takve izjave o svom autu. Svugdje ima senzore. Raditi s njim je san svakog inžinjera”. Ipak nisu mu mogli dati ono što mu je jedino nedostajalo da postane šampion 1987. godine – pravi auto. On je bio velik, ali Lotusov auto više ne, zato je bilo neminovno da sljedeće sezone prijeđe u novi team.