STVORENO U NEBESIMA

(Made In Heaven)

  Izvodi: Freddie Mercury

Stihovi: Freddie Mercury

1994.

Godine 1984. mladi je Ayrton svim silama nastojao sustići suparnike vozeći nekonkurentni auto. Situaciju na početku 1994. novinari su uspoređivali s 1984. Da li je to uspoređivanje opravdano?

I sada su mladi entuzijasti nastojali dostići suparnika (jer ovaj put bio je samo jedan), ali nisu vozili nekonkurentne aute već “vrlo konkurentne”, tako da se dobiva dojam da se sve na neki bizaran način pretvorilo u “lov na čovjeka”. Kada će uhvatiti Sennu? – bilo je evidentno najvažnije pitanje koje je izvirivalo između svih novinskih redova, ne tko će i kako pobijediti u ovoj ili onoj utrci i dobiti titulu, već kada će pobijediti Sennu. Tako je za Ayrtona započelo ono što su njegovi živci najteže podnosili – neizvjesnost. Jer umjesto “auta s druge planete”, dobio je u ruke vrlo hirovito vozilo kome nije mogao potpuno vjerovati niti u jednom trenutku. “Auto s druge planete je želja koju nikad više ne želim imati”, priznao je mučen neizvjesnošću koja je donijela lagani ali sve uočljiviji nemir. Jedan ciklus u njegovom životu se približavao kraju i on je to morao osjećati. Osjećao je da se sprema promjena, samo nije znao kakva, to više nije bilo u njegovim rukama.

U prve dvije utrke sezone ostao je bez plasmana. Ništa strašno kada je u pitanju Senna. I ne bi bilo da nije bila na redu Imola, jer on nije izgubio ništa od svoje brilijantnosti kao vozač, tri prve startne pozicije u tri kvalifikacije to najbolje dokazuju. Čak i u Imoli usprkos teškom duševnom bolu prisilio se odvojiti profesionalni dio i tim dijelom perfektno vladati – startao je prvi. Opet je po tko zna koji put stegnuo srce, tako će stegnuta srca i umrijeti.

Ayrton na Pacific Grand Prix, Aida 1994

Sigurno ste primijetili da nigdje u ovoj priči o Ayrtonu nije predočena statistika. Možda je sada trenutak da se to uradi jer ima jedan statistički podatak koji je nemoguće zaobići, a to je podatak o broju osvojenih pole positiona. Prva startna pozicija se osvaja isključivo vani, na stazi. Auto (koji mora izaći ispod ruku mehaničara perfektan) i čovjek odlučuju o ishodu. Ovdje nema politike koja je Ayrtonu tako okrutno zagorčavala život do posljednjeg trena.

Skoro sva imena koja se nalaze ispod Ayrtonovog pripadaju višestrukim svjetskim prvacima, znači legendama F-1 sporta.

Ali vratimo se Imoli ’94., tom tužnom i strašnom vikendu u kome su mnoge stvari izbile na površinu u svoj svojoj brutalnosti i okrutnosti.

Vozači su već dulje vrijeme govorili da se vodi premalo računa o njihovoj sigurnosti. Ayrton je samo upozoravao, ali nije poduzimao neke konkretne korake. Nagovarali su ga da pokrene sindikat vozača, ali on se nerado upuštao u to – predobro je poznavao ćud autoriteta i kako završavaju sukobi sa sistemom.

“Ja sam jedini preostali svjetski prvak – i otvarao sam svoja velika usta prečesto. Tijekom godina sam naučio da je bolje držati glavu dolje...”, tako je pomalo rezignirano objasnio svoje kolebanje, svjestan da je sistem nemoguće pobijediti, a ’93. ovako je opisao stanje u F-1: 

“Iza formule 1 se skriva politika i odluke političke strane nisu uvijek korektne ili poštene, ali čovjek ih mora prihvatiti ako želi ostati u F-1 zbog toga jer nema izbora. To je općenita stvar u sportu a ne samo u F-1.”

Ipak je upozoravao da nova pravila nisu baš najsretnije rješenje: “Velika je greška tako naglo ukinuti svu elektroniku. Bolidi će biti podjednako brzi, ali mnogo teži za upravljanje. Godina 1994. biti će godina s mnogo nesreća i čak se usuđujem reći da ćemo imati mnogo sreće ako se ništa dramatičnog ne dogodi”, govorio je ovo svjestan da su bolidi postali u neku ruku oružje. “Bolid može biti i oružje”, rekao je još 1992. (iako tada ove riječi nisu shvaćene šire, već samo kao njegova prijetnja Prostu). Ayrton je već tada znao da se s najmodernijim i superbrzim bolidima mora rukovati vrlo oprezno i da te mašine više ne toleriraju ni najmanju lakomislenost. A ukidanjem elektronike i aktivnog ovjesa koji je bio jedan od najznačajnijih elemenata aktivne sigurnosti bolida, doslovno su se pretvorili u smrtonosna oružja. (Elektronika je ukinuta zato jer su “sigurne utrke” postale nezanimljive za gledatelje, pa je trebalo nešto poduzeti da ih se ponovo privuče. Cijena te odluke plaćena je u Imoli.) Ayrton je znao kakva opasnost prijeti vozačima ako se u žaru borbe upotrijebi puni potencijal ovakvih bolida i zato je uporno govorio da bi trebalo kontrolirati agresivnost mladih vozača. Nakon desetogodišnjeg staža u F-1 znao je o čemu govori, a ljudi su mislili da traži čistu situaciju samo za sebe, boga – Sennu.

Tri dana prije smrti dao je interview za hrvatsku televiziju i tamo je govorio o tome tako strpljivo kao da govori maloj djeci. Bio je svjestan da najvjerojatnije neće biti shvaćen iako je sezona ’94. započela onako kako se pribojavao: nesrećama. Tek je njegova smrt usporila taj trend jer je bukvalno prisilila funkcionere da djeluju.

A tog kobnog vikenda u Imoli samo je Rubens Barrichello imao mnogo sreće jer je ostao skoro nepovrijeđen (za F-1 prilike). To je bila posljednja radost tog vikenda, iza toga je slijedila samo gola, krvava, krajnja realnost F-1 svijeta, koja se prikriva svim mogućim šminkama da ne bi bila previše na oku, ali koja je jedan od glavnih draži tog sporta. Baš to privlači mnoge ljude – ta mogućnost biti svjedokom nečeg strašnog, biti potresen tim prizorom, a istovremeno osjetiti radost što se osobno može naprosto živjeti. To se nerado priznaje, ali to je tako.

A u subotu su sa staze odvezli već mrtvog Rolanda. Bio je novajlija u F-1 i njegova smrt je za organizatore bila neugodnost, ali inače stvar statistike: bio je 35. vozač koji je poginuo u F-1 sportu. Tako nekako bi stvari stajale u ovoj gladijatorskoj areni da se tamo nije nalazio i netko koga je u samu bit pogodio direktan pogled na drugu stranu auto-moto sporta. Ayrton se užasnuo, ali nije zatvorio oči i pravio se kao da je tako apsolutno moralo biti. Znao je da nije i želio je doznati, ispitati i dokučiti zašto se ipak dogodilo. To je odmah uznemirilo autoritete, znali su da sada neće moći pobjeći pred njim jer bi on da je ostao živ upotrijebio sva raspoloživa sredstva i svu snagu za sređivanje nekih stvari u F-1. Nikakvi pritisci i zastrašivanja od strane čelnika ne bi ga u tome zaustavili, ne poslije Rolandove smrti. Budući da su ga znali, požurili su udariti prvi. Sportski komisari su ga pismeno upozorili da nije imao što tražiti na mjestu pogibije Rolanda Ratzenbergera i da bi trebao predati objašnjenje što je tamo želio. Možete li to zamisliti? Da objasni što je tamo želio...

Roland Ratzenberger

To traže ljudi koji neće pomoliti noseve iz svojih sigurnih naslonjača i kojima najveća opasnost prijeti samo od toga da im “nebo ne padne na glavu” ako se vrijednost dionica smanji, oni opominju čovjeka koji će morati za par sati sjesti u nesiguran i zato vrlo opasan bolid i koji je sada više nego ikad ranije svjestan da stvari za njega ili bilo kojeg drugog vozača mogu zavrtšiti na isti način kao za Rolanda. Ayrton je tada do kraja shvatio da mu je ovdje oduzeto ono posljednje što je uvijek nastojao sačuvati. Ovako je to posljednje pokušao opisati:

“Uvijek pokušavam, i kad to nije tako prepoznatljivo, stvoriti si kod vožnje sićušnu mogućnost izbjegavanja, neznatnu reakciju na sjedalu, neku vrstu osobnog područja sigurnosti, kao sklonište, da se pokušam ukloniti nekoj težoj ozlijedi.”

Ovdje mu je ta sićušna mogućnost bila oduzeta i u autu i izvan njega. Jer nije postojao način da izbjegne start u nedjelju: njegova ličnost našla se u takvom položaju u svijetu u tom momentu da bi odustajanje bilo negacija svega onog za što se tako predano borio cijelog života. Hrabrost, snaga, odlučnost – za to je morao ustrajati i ovdje jer ne startati iz bojazni za vlastiti život bila bi kapitulacija u očima milijuna. Tko zna, možda bi si Ayrton i pokušao dozvolio da te nedjelje umjesto starta u samoći oplače smrt kolege da nije bio tako fanatično obožavan. Ovako nije mogao, iako je znao da će se tokom utrke najvjerojatnije naći na samoj granici. Morati će u nesigurnom bolidu voziti svim potencijalom i sa agresivnošću ravnoj onoj iz mlađih dana. Sve je to znao, a ipak je krenuo na svoj posljednji put, nije odustao. Ne bi odustao ni kada bi točno znao da ga čeka smrt, zbog toga što bez tog posljednjeg puta poslanje koje je preuzeo ne bi bilo dovršeno, jer “što god će biti, biti će, on će se samo i dalje nastaviti truditi, sve do kraja vremena”.

Izgleda strašno ironično kada se izreče, ali je točno da su srca milijuna obožavatelja lakše prihvatila njegovu smrt nego što bi prihvatila da je kojim slučajem Ayrton bio nevjeran idealima Ayrtona Senne. I tako smo se vratili na početak: činjenica da mnogi od izabranih na vlastitom putu poginu, ne znači za njih ništa. Oni moraju ostati vjerni unutarnjem glasu.

Par godina kasnije dogodila se još jedna brutalna smrt osobe koja je bila obožavana od milijuna zbog svoje borbe protiv autoriteta i za ideale i koja se usprkos kraljevskom statusu nije mogla odreći jednostavnosti koja je bila njezin put. Dianu, princezu od Walesa otjerat će u smrt paparazzi koji su pod svaku cijenu morali imati najnovije snimke “narodne princeze”. Nema u tome ništa loše, stvarno su je iskreno voljeli i očajno trebali, kao i ona njih. Ali bizarnost i ovdje proviruje jer se sve pretvorilo u “lov na čovjeka”. Svatko tko je sa zanimanjem čitao žuti tisak sudjelovao je tog dana zajedno sa paparazzima u tom lovu. Prilikom Dianinog sprovoda skoro je izgledalo da masa ljudi nesvjesno osjeća nešto kao krivicu. U svakom slučaju na njezinom kovčegu nedostajala je ona jedna crvena ruža kao simbol, nije ju imao tko položiti. I ovdje se javlja ironija jer su ljudi lakše prihvatili njegovu smrt, nego što bi prihvatili da se udala za stranca (kojeg li užasa za kraljevsku obitelj!) te bila možda jednostavno sretna.

Brazilske mase koje su pratile Ayrtona na putu k mjestu njegovog konačnog odmora od ovog svijeta, izražavale su nešto drugo – zahvalnost. Ljudi koji u stvarnom životu imaju tako malo znali su pokazati zahvalnost za ono što je Ayrton radi sebe i njih branio do smrti. A u činjenici da se kraj njegova odra od svih kolega iz F-1 nije našao i Michael Schumacher visi slutnja neke krivice. Naime, uoči početka sezone ‘94. kružile su glasine da se team Benetton (za koji je tada vozio Michael Schumacher) služi nedopuštenim sredstvima. I samog Ayrtona su pitali da li možda ne brine da će se morati boriti sa unfair protivnicima: “Zaista ne mogu mnogo toga reći o tome. Teško je govoriti o stvarima koje se ne mogu dokazati”, oprezno je on tada odgovorio. (Dan kad je teamu Benetton to ipak dokazano, Ayrton nije doživio.) Zato Michaelova odsutnost s Ayrtonovog pogreba govori sama za sebe. Prozirne isprike da se bojao za vlastiti život  izgledaju smiješne, ta znamo da M. Schumacher nije kukavica. To ponašanje ostat će zauvijek tamna mrlja na njegovoj inače blistavoj karijeri jer on je postao direktan, a ako gledamo samo vozačke sposobnosti, i dostojan Sennin nasljednik. Zbilja je šteta što se nije oprostio od velikana sa poštovanjem koje ovaj zaslužuje.

    A tog dana kada su milijuni rekli zbogom Ayrtonu, Michael se uistinu nije imao čega bojati. U novinama je pisalo da se na dan Senninog pogreba u Sao Paulu nije desilo niti jedno ubojstvo, niti krađa, niti neredi. Tuga je pobijedila nasilje bar na jedan dan; tuga koje je bila globalna i koja je obišla planetu jer što više vrijedi čovjek, to je veća za njim bol.

[1] Statistika za godinu 1997.